Homo democroaticus: "Zašto smo vam teret?" - Nije objekt, nego subjekt ono što traže mladi

U ovih nekoliko riječi pitanja što su ga mladi ljudi postavili varaždinskim vlastima krije se sva dubina očaja i beznađa, do koje ne može doprijeti niti ih može zatomiti ignorirajuća šutnja ili odmahivanje rukom kao na tobože pubertetska pitanja o smislu.

Dublje je to od dnevnopolitičkih provokacija na kakve smo u Hrvatskoj navikli, ozbiljnije od začkoljica i invektiva međugeneracijskih sukoba, jednostavnije i lapidarnije od opsežnih studija o kojekakvim položajima mladih i njihovim perspektivama, riječ je o vapijućem, kričećem poviku. Koji nije usmjeren samo na vlast, štoviše, rekao bih da su mladi svjesni da od te vlasti odgovora nema jer odgovore daju odgovorni, pa stoga iz dubine vapiju svima, traže da se glas razlegne i odjekne.

>>Mladi artikulirali svoje probleme i upitali se "Zašto smo Vam teret?"

U mnogočemu su mladi do sada griješili i moglo bi se i njima pripisati dio krivnje zbog činjenice da pravi društveni dijalog kao način vođenja konstruktivnoga međugeneracijskoga sukoba nije uspostavljen. U javnim se raspravama najčešće u prvi red pomicalo kao ključno pitanje organizacije i djelovanja neke vrste centra za mlade, što je već unaprijed osuđeno na propast. Prije svega, sociološki gledano, posve je pogrešno mlade udaljavati od socijalizacijskih prevladavajućih tokova na taj način da ih se getoizira u nekakvu posebnu, od matice društva, odvojenu ustanovu.

Kada bi se takva ustanova i mogla ustrojiti, ona ni iz daleka ne bi mogla obuhvatiti sve vidove kulture mladih, sve načine izražavanja senzibiliteta i mentaliteta mladih, osobito pak ne bi mogla obuhvatiti subverzivne moduse izražavanja. Kada je prije desetak godina gradska vlast u sklopu projekta Vojna pekara, saslušala mlade i pomogla u organizaciji koncerta na području pekare, u organizacijskom, sigurnosnom, prometnom i socijalizacijskom (da ne spominjemo fine nijanse kulturne politike) smislu i sami su mladi shvatili da temeljno pitanje nije zgrada ili dvorište u kojem će se smjestiti.

Nakon toga je sadašnja gradska vlast pompozno najavila da će famozni centar za mlade organizirati u sklopu Doma željezničara, potpuno ignorirajući upozorenja da je to potpuno neadekvatan prostor za bilo kakav scenski ili glazbeni nastup jer je tamo bivša vlast upriličila nekoliko koncerata nakon kojih je "oduševljeno" građanstvo okolnih zgrada s velikim poštovanjem spominjalo sve po spisku i vlasti i mladima. Jednostavno, treba imati zrnce pameti, ako se već ne pita urbaniste, i shvatiti da je ta lokacija potpuno neprimjerena, osim što je bilo kakvo uređivanje toga zapuštenoga socijalističkoga objekta preskupo.

Svaka čast entuzijastičkim volunterima koji su s vremenom očistili i preuredili dio prostora, no nekih većih zbivanja koje bi privukle mlade tamo nije bilo, ono pak što je održano moglo se u bilo kojem javnom prostoru od vrtića do dvorana. Nije objekt, nego subjekt ono što traže mladi, bit stvari nije materijalne nego duhovne prirode, nije u pitanju organizacija sanitarnih nego komunikacijskih čvorova, mladima ne treba posebna zgrada ili ustanova, nego sve ustanove moraju biti usmjerene prema zaštiti i promicanju interesa mladih, mladi ne smiju ovisiti o volji politike nego sami sudjelovati i poticati središta vlasti da pokažu volju za uključivajem mladih, njima ne treba posebno samostalno mjesto u društvu nego im trebaju radna mjesta kojima će se moći osamostaliti i živjeti kao mladi, njima ne trebaju prostori kako bi se unutra birokratski smjestili nego im trebaju „garaže“ u kojima će mladi bendovi vježbati, u kojima će mladi likovnjaci slikati i derati svoje neuspjele listove, u kojima će spontano okupljeni kreativci moći razmjeniti iskustva ili estetičke poglede.

Mladim ljudima treba obrazovna sigurnost (većina visokoškolskih programa uopće im ne nudi radno mjesto), radna sigurnost (često su izloženi na milost i nemilost egzibicionizmu poslodavaca), egzistencijalna sigurnost (preko 3000 mladih je otišlo zarađivati za kruh u inozemstvo) umjesto najnižih prosječnih plaća u Hrvatskoj, mladima ne treba Špancir fest da bi se opijali ali im ne treba ni javni, od grada plaćani, festival na kojem se naplaćuju ulaznice i dižu ograde oko stagea, mladima trebaju dobro ustrojeni i javno potpomognuti sportski klubovi umjesto klubova pred stečajem i sportskih zajednica koje troše dobar dio sredstava na svoje potrebe, jednom riječju, mladima treba javna politika u kojoj će sudjelovati umjesto da budu na margini i da budu izvlašteni od svih sjedišta odlučivanja.

To je sve dobro shvatila nova, agilna predsjednica na čelu mladih grada Varaždina Vanja Horvat. I njezine bi riječi i namjere bile shvaćene iskrenije i dobronamjernije da je nije delegirala stranka (premda je legitimno pravo stranaka da delegiraju mlade iz svojih organizacija) i možda bi odjeknule s više kohezijske snage i privukle još više kreativne energije mladih ljudi. Jer samo su mladi mogli mijenjati svijet sloganom – budimo realni, tražimo nemoguće!