Pisma iz Hrvatistana: Brecht u Savskoj

Sada je već prilično razvidno – braniteljski prosvjed u zagrebačkoj Savskoj ulici nije ništa drugo nego epski, brechtovski teatar.

Ne treba mistificirati stvari: miting pred Ministarstvom zapravo je priča o ljudima kojima je rat postao prirodno stanje i koji izvan tog rata vrlo teško pronalaze smisao svog postojanja.

U tom smislu nije teško zamisliti sljedeće: da je kojim slučajem slavni njemački antimarcijalni pisac svoju Majku Courage pisao otprilike sedemdesetak godina kasnije, dijalozi njegovih likova bez problema bi, umjesto u okolnostima Tridesetogodišnjeg rata, mogli funkcionirati kao konverzacija 'junaka Savske ulice', u predratnom Zagrebu, nekako s jeseni dvije hiljade četrnaeste godine.

Ne radi se tu ni o kakvim materijalnim pravima ili zahtjevima. Daleko od toga.

Pojedinci koje ovih dana viđate na televiziji, i koji vode glavnu riječ u šatorima razapetim u centru glavnoga grada, sutra bi ako treba iz vlastitog džepa mogli nabrojati nekoliko milijuna kuna, baš kao i prije dvije godine kada je trebalo finalizirati transfer hrvatskog košarkaškog dragulja, nasljednika pokojnog Dražena Petrovića, kako mu je tepala javnost, iz jednog zagrebačkog kluba u drugi.

Osim toga, velika većina njih uspjela je naplatiti vlastitu tragediju, s pravima i povlasticama nezamislivim u nekim drugim državama koje su ne tako davno također izašle iz rata.

Nije to zgodno kazati, ali ima među njima i onih, plemenito je vjerovati da su u manjini, koji te povlastice koriste potpuno protuzakonito.

O tome biste, recimo, nešto više mogli saznati na recepciji hotela Minerva u Varaždinskim Toplicama, u kojem invalidi Domovinskog rata već tradicionalno, svakoga rujna, održavaju svoj godišnji simpozij.

Pa kad uveče mozgovi umjesto u likvoru počnu plivati u alkoholu, kad kočnice popuste, i kad krenu međusobna podbadanja, svašta se može saznati o tome kako su neki od njih prometne nesreće ili nezgode u lovu uspjeli prodati pod ratno stradavanje.

Na istome mjestu mogli biste čuti nešto i o tome kako se unutar same Udruge vojnih invalida trenutno suprotstavlja nekoliko zavađenih struja i kako se predsjedniku Udruge opasno drma stolica, zbog čega je on primoran na radikalne korake kakvima svjedočimo u zadnje vrijeme u Savskoj.

Zadnjih tjedana u modi je opet militantna retorika, baš kao da smo na pragu devedesetih, a ne kao da je rat završio prije dvadeset godina.

Da dobar dio branitelja koji prosvjeduju u Savskoj u miru ne pronalazi svoj raison d'être pokazuje i činjenica da oni svoje neprijatelje, u nedostatku drugih, vide čak i u dojučerašnjim suborcima. Neprijatelji su tako postali i Fred Matić i Bojan Glavašević.

Nezgoda je jedino u tome što njima nitko ne može baciti na nos majku svih pitanja 'gdje si ti bio '91?' ili 'kakvu si ti žrtvu podnio u ratu?'.

Prvi je, naime, bio tamo gdje velika većina njih nije bila, u Vukovaru i u logorima, a drugi je imao tragediju da su mu monstrumi na Ovčari ubili oca.

Događanja naroda u Savskoj danas se stoga teško mogu promatrati bilo kako drukčije osim kao ispad nekoga tko je željan pažnje, tko živi zarobljen u prošlosti i tko se ne može priviknuti na činjenicu da je rat odavno završio. To se vrlo lako može iščitati iz svake rečenice koju izgovore 'glasnogovornici' prosvjeda.

Perverzni je paradoks u tome što ljudi iz šatora u centru Zagreba ne mogu ili ne žele shvatiti da je za njihov današnji položaj u društvu ponajviše kriv onaj na koga se najčešće pozivaju, a to je upravo HDZ i prvi predsjednik stranke Franjo Tuđman.

Jasna stvar, svaka država izašla iz rata imala je problem s rješavanjem pitanja veteranske populacije, međutim, rijetko gdje je taj problem riješen na tako pogrešan način kao kod nas.

Umjesto da im daju posao i uključe ih u realan život, Tuđman i njegovi nasljednici pronašli su puno jednostavniji način kako zbrinuti ratne veterane – doslovce su ih odnarodili.

Mlade ljude poslali su u mirovinu, dali im visoka primanja, podijelili im prava i povlastice, zauzvrat očekujući kako će svi oni jednoga dana otplatiti dug djelujući kao neupitna glasačka mašinerija njihove stranke.

Što je, ruku na srce, još dosta dugo i klapalo, međutim, stvarne posljedice takve politike vidimo upravo ovih dana. Spomenuti modus operandi kod branitelja je rezultirao posvemašnjom depresijom, osjećajem beskorisnosti i tragičnim nesnalaženjem u mirnodopskom društvu.

Dakako, valja i to naglasiti, kudikamo veći problem od branitelja koji svoje komplekse liječe otvorenom agresivnošću predstavlja činjenica da se istom vrstom otrovne verbalne municije služe i čelni ljudi stranke koja se sprema uskoro preuzeti vlast u državi.

Riječ je, naravno, o Tomislavu Karamarku i Kolindi Grabar Kitarović, koja ovih dana govori kako će, u slučaju da postane predsjednica Republike, rehabilitirati prije petnaestak godina umirovljene generale, jer bi se, kaže, bilo jako neodgovorno odreći njihova znanja.

U tom smislu, samo nebo zna što je gospođi Kitarović na pameti, u kojoj godini dvadesetog stoljeća joj je vrijeme stalo i kakve akcije planira za budućnost. Isto tako, ostaje pitanje na koja to znanja potencijalna buduća predsjednica računa.

Ne misli valjda u Hrvatskoj organizirati kakvu ratnu olimpijadu pa joj trebaju znanja Domazeta Loše. Ili, ne daj bože, kakvu svirepu likvidaciju civila pa da joj u tu svrhu posluže znanja i bogato iskustvo umirovljenog Mirka Norca.