Pisma iz Hrvatistana: Briga za malog čovjeka

Objavljeno: 02.09.2014. 11:07

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:19

Foto: Facebook

Sjećam se da je bila sunčana nedjelja. Miomir Žužul, poznati lobist i tadašnji ministar vanjskih poslova u Sanaderovoj Vladi, samo dva sata prije emitiranja otkazao je gostovanje u jednoj od najgledanijih nedjeljnih emisija naše nacionalne dalekovidnice.

Nedolazak je, kako smo kasnije saznali, opravdao proljevom. Najjačoj državotvornoj partiji nije preostalo drugo nego da u kratkom vremenu pronađe zamjenu.

Znate već kakva je prznica taj Stanković, izmislit će svašta, još će na kraju ispasti kako se vrli hadezeovski muževi boje izaći mu na megdan i kako se useru od same pomisli na njega.

Jasna stvar, nitko od viđenijih prvoboraca nije dolazio u obzir - Šeks, Kosor, Hebrang, Kalmeta, Šuker, ma kakvi – tako nepripremljeni, drito s obiteljskog ručka, satrat će ih ćelavi jugonostalgičar dok si rekao keks.

Nije li mu onomad čak i bard ovdašnjega novinarstva Aleksandar Tijanić prigovarao da je to što on radi isledništvo, a ne novinarstvo?
Valjalo je izabrati nekoga čiji će eventualni fijasko prouzročiti najmanje štete Vladi i stranci na vlasti. Nekog stranačkog poslušnika iz drugog ili trećeg ešalona. Izbor je pao na Kolindu Grabar Kitarović.

Razgovor u studiju tekao je, govorim po sjećanju, otprilike ovako nekako.
Gospođo Kitarović, što mislite o gej brakovima? Nemam o tome mišljenje. A što mislite o paradama ponosa? Moje mišljenje u skladu je s razmišljanjima moje stranke.

Što mislite o položaju Srba u Hrvatskoj? Nemam o tome neko mišljenje. A što mislite o utjecaju kineske izmaglice na razvoj malezijskih komaraca? Moje mišljenje u skladu je s mišljenjem moje stranke. A što mislite o...? Nemam o tome neko...moje mišljenje u skladu je...Hvala vam lijepa, hvala vama, doviđenja.

U tih sat vremena koliko traje emisija nitko živ nije uspio saznati što gospođa Kitarović misli o bilo čemu. Ispalo je na kraju, međutim, da je Kolinda Grabar Kitarović uspješno prošla inicijaciju, štono se kaže, i položila ispit koji će joj ubrzo otvoriti mnoga vrata itekako lukrativnih sinekura.

Ne biste vjerovali, ali upravo takav rezolutan nastup i argumentirana obrana vlastitih uvjerenja, neopterećena strahom što o njima misli stranački šef, priskrbili su joj najprije diplomatsku karijeru u Sjevernoatlantskom paktu – gdje je, zadužena za misiju u Afganistanu, polomila ruke i noge pravdajući sramotnu participaciju hrvatskih vojnika u okupaciji jedne strane zemlje – a onda i kandidaturu za predsjednicu države.

U tom nastojanju da se dokopa fotelje na Pantovčaku ona se priklonila istoj onoj taktici koju je prakticirala i prije desetak godina.
Posvemašnji deficit osobnih uvjerenja, ili barem vješto izbjegavanje iznošenja istih u javnosti, u Hrvatskoj je uostalom, znamo to otprije, najkraći i najbrži put do uspjeha.

Kada bi se, recimo, program njene predsjedničke kampanje trebao sažeti u nekoliko riječi, to bi izgledalo otprilike ovako – vjernica, Hrvatica i briga za malog, običnog čovjeka.

Sve dakle odzvanja od praznine i lišenosti bilo kakvog suvislog političkog sadržaja, vizija, ideja, ili barem intriga. U tom smislu, prošla kampanja s Bandićevom latentnom najavom diktature i Josipovićevim agnostičkim autanjem bila je pravi festival odvažnosti, ali i zabave.

Briga za malog, običnog čovjeka nije politički plan niti nešto na čemu bi se trebala graditi izborna pobjeda. Riječ je naprosto tek o ispraznoj floskuli političara koji se boje da će objavom svojih stavova od sebe otjerati dio biračkih glasova, i to onih poslovično neutralnih na koje računa i protukandidat.

Osim toga, nešto takvo danas više i nije odveć originalna ideja. Brigu i suosjećanje davno je već, dakako s ciljem prikupljanja jeftinih političkih poena, u svojoj predsjedničkoj kampanji inaugurirala Jadranka Kosor.

Sjetit ćete se sigurno. Prozvaše je zbog toga Suzanom. Gdje god je trebalo stisnuti ruku, reći poneku toplu riječ ili pak pustiti suzu za malog, običnog čovjeka tu je bila ona.
Velika briga za malog hrvatskog čovjeka općenito je karakteristika svih heroina desne političke provenijencije. Tako, recimo, Željka Markić brine o tome s kime ćete spavati i voditi ljubav, Marijana Petir brine o tome što ćete jesti i je li to baš zdravo, Ruža Tomašić brine o tome kako ćete očistiti pušku i rastaviti beretu, a Karamarkova predsjednička akvizicija odlučila je, eto, brinuti o svemu tome pomalo. Brinuti o vama kao takvima.

I stvarno ne znam za vas, ali ja vam ovdje jednostavno moram priznati da od onog trenutka kada sam saznao da je moju sreću pod svoje uzela Kolinda Grabar Kitarović nekako mirnije spavam.

Komentari