Pisma iz Hrvatistana: Društvo ovisno o politici nesretno je društvo

Objavljeno: 21.10.2014. 14:02

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:19

Foto: Ilustracija

Moj šulkolega iz srednjoškolskih dana, s kojim i danas vrlo rado potrošim popodne, već je skoro godinu dana na burzi. Jadan je i sneveseljen, pun mu je, kaže, kufer svega.

Ne muči ga nikakav profesionalni egoizam, prihvatio bi bilo kakav posao, u trgovini, pekari, u proizvodnji, u skladištu, bilo što.

Redovito šalje molbe na natječaje, znadete, pretpostavljam, kako to ide, pristojniji se udostoje pa pošalju barem odbijenicu i vrate dokumente, oni manje pristojni ni to.

Najkomičnija su i najluđa, veli, opravdanja, odnosno objašnjenja zašto ne može dobiti posao. Pa mu je tako nedavno jedan poslodavac koji je tražio radnika rekao da ga ne može uzeti i dati mu posao jer nije, pazite sad, dovoljno dugo bez posla.

Na biro se također javlja redovito, na mjesečnoj bazi, ali to je tek puko zadovoljavanje forme. Naime, otkako je suverene i samostalne Hrvatske, još nije zabilježen slučaj da su činovnici Zavoda za zapošljavanje nekome našli posao.

Dakako, daleko od toga da je moj prijatelj usamljen u problemu, nije ovo priča o njemu.

On je tek jedno zrnce soli u moru od tristo i kusur hiljada nezaposlenih u ovoj državi, a do koje se mjere situacija otela kontroli govore nam gotovo svakodnevni slučajevi gdje se za jedno slobodno mjesto čistačice u nekoj ustanovi natječu hiljade ljudi, među kojima je dobar dio visokoobrazovanog kadra, od diplomiranih ekonomistica i profesorica do pravnica i veterinarki.

Nekidan ste, recimo, mogli čitati o tome kako se za popunu tridesetak radnih mjesta u jednom novootvorenom varaždinskom trgovačkom centru prijavilo hiljadu dvjesto ljudi. A neće baš biti da su plaće deset somova kuna.

Sve dakle upućuje na činjenicu da raja jedva spaja kraj s krajem i životari iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, nerijetko zahvaljujući bakinoj penziji ili maminom minimalcu.

Neka, zajebavamo se u razgovoru, to nam je naša borba dala. Bolje biti gladan i nesretan u slobodnoj zemlji, svoj na svome, nego pošteno zarađivati i živjeti k'o čovjek u nekakvoj, štajaznam, tamnici naroda.

Kako, dakle, doći do posla? Vrlo indikativan odgovor na to pitanje dala je nedavno, ni kriva ni dužna, odgovarajući na sasvim drugo pitanje, šefica zagrebačkog HNS-a i ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak-Taritaš.

Potražite pomoć političke stranke! Ideja je, ako sam dobro zapamtio, da građani steknu naviku dolaziti u jednu političku stranku i da shvate kako tamo mogu riješiti svoje probleme.

Upravo ova nedvosmislena poruka, premda joj to uopće nije bila namjera, najbolje ilustrira kako danas funkcionira naše društvo.
Jeste li shvatili? Dakle, lojalnost političkoj stranci najsigurniji je način da se ubrza rješavanje vaših problema. Sve drugo je manje važno.

Stranačka podobnost automatski vas na listi čekanja diže za nekoliko desetaka mjesta.

Poznajete, vjerujem, i sami barem dvadesetak inače potpuno apolitičnih ljudi koji su se odlučili na sličan korak i trbuhom za kruhom – kao nekada u Kanadu i Australiju - pohitali u stranačke središnjice po partijske iskaznice.

Što je najtužnije, ništa im nije za zamjeriti. U teškim vremenima, a današnje je sigurno takvo, ljudi su spremni na poteze koje inače ne bi povlačili.

Nisu oni zbog toga loši, ako ih pitate zašto su počeli petljati s politikom i što im sve to treba, devedeset posto njih iskreno će vam reći da im treba posao.

Na lokalnoj razini, dakako, najoportunije je biti u dosluhu upravo s HNS-om, strankom ministrice koja je i predložila spomenuti model rješavanja svih problema.

Nije nikakva tajna kako kod nas funkcioniraju stvari. Gotovo ništa se ovdje ne može napraviti bez blagoslova HNS-a. Sve odluke, sva kadroviranja, sva moć koncentrirana je u rukama jedne jedine stranke, na strateškim mjestima, što bi rekao pjesnik s nizozemskom adresom, njihovi su ljudi.

Naš kraj ušao je zapravo u zadnju fazu procesa 'istrijanizacije'. Modele vladanja što ih je IDS inaugurirao u Istri, ovdje sada preslikava HNS (u Slavoniji, recimo, to radi HDSSB).

Problem je jedino u tome što takve lokalne stranke, koje nigdje drugdje ne prelaze izborni prag, upravo zbog moći koju posjeduju na lokalnom nivou i uvjerenosti u vlastitu neupitnost, nerijetko postaju, da se poslužimo rječnikom pokojnog Ivice Račana, stranke opasnih namjera.

Lijepo se to vidi u trenucima kada poneki dugogodišnji istaknuti član takve stranke bude izbačen, pa na svjetlo dana počinju izlaziti stranački marifetluci.

Sjetite se samo kako je IDS-ov renegat Kajin, nakon dvadesetogodišnje patricipacije u najvišim tijelima stranke, IDS prokazao kao mafijašku organizaciju. A teško da postoji itko bolje upućen od njega.

Da kojim slučajem, recimo, sada Habuša izbace iz HNS-a, prilično je vjerojatno da bi on već sutra ustvrdio kako je riječ o skupini opasnih karijerista i stranci koju je on svojom inercijom razarao iznutra. Sličnom smo scenariju svjedočili nedavno, samo s Natalijom Martinčević u glavnoj ulozi.

Općenito, suprotno od onoga što misli ministrica Mrak-Taritaš i dobar dio političara, ništa se dobroga ne piše društvu koje svoje probleme mora rješavati u stranačkim gnijezdima.

Uvjetovanje radnoga odnosa stranačkom lojalnošću može se objasniti tek kao novi vid modernih robovlasničkih odnosa i predstavlja puno veći društveni problem od, primjerice, monetizacije autocesta. O tome se, međutim, malo govori.

Imam nešto poznanika po zemljama smještenim sjevernije od nas, vjerujte mi, baš nitko od njih nema pojma kako se zove gradonačelnik grada ili gubernator regije u kojoj žive. Tamo to nije važno. Njih to ne zanima. Oni rade svoj posao. Posao za koji su se obrazovali i za koji su plaćeni.

U tom smislu, hipertrofija stranačkih članstava u nas jedan je od najpouzdanijih pokazatelja sve dubljega propadanja društva i bjelodan dokaz društvene nesreće. Što prije to shvatimo, prije bi nam moglo biti bolje. Društvo ovisno o politici nesretno je društvo.

Komentari