Pisma iz Hrvatistana: Hoće li Karamarko osnovati novu Herceg-Bosnu

Objavljeno: 23.09.2014. 12:34

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:19

Premda je oduvijek bilo teško shvatiti taj njihov iracionalni strah, dosadašnji socijaldemokratski premijeri u pravilu su se panično plašili sljedećeg: mislili su da će izgubiti izbore ako budu inzistirali na donošenju bilo kakvih odluka – o iole odvažnijim i rezolutnijim stavovima da i ne govorimo – iz kojih bi se mogla iščitati njihova nedvosmislena ideološka orijentacija.

Kao da su nekome nešto krivi, kao kakvi ideološki habeniksi, i Račan i Milanović zbog toga su često znali u širokom luku zaobilaziti teme i pitanja koja se nisu ticala egzaktne ekonomije, novih poreza i rezanja plaća, uzmimo primjer, nego su tražila da se čovjek prema njima odredi u skladu sa svojim svjetonazorskim habitusom. Pošteno, jasno i bez zadrške.

Takav način političkog promišljanja pokazao se dakako potpuno promašenim. Poznata je stvar kako je pokojni Ivica Račan strepio od Čondića, Sanadera i još šačice rigidno desnih kabadahija i kako je upravo zbog toga, da, ni zbog čega drugog, izgubio izbore.

Zoran Milanović danas se, izgleda, plaši Željke Markić, Milijana Brkića i... ne zna se koga još, ali zna se vrlo dobro da će ponajviše zbog toga izgubiti sljedeće izbore.

Od eventualno promašenih gospodarskih mjera u očima glasača ipak je gora nedosljednost i posvemašnji nedostatak političkog kuraža.

U tom smislu, postoje najmanje dvije važne teme od kojih je svojedobno zazirao Račan, a danas to isto čini i Milanović.

Na prvom mjestu su ugovori s Vatikanom, stavljanje Kaptola pod ingerenciju poreznih institucija i jasno kidanje veza između Crkve i države.

Druga takva tema je odnos prema Bosni, tamošnjim Hrvatima, njihovom položaju i njihovom optiranju na ovdašnjim izborima.

Na premijerovu nesreću upravo ova potonja u zadnje vrijeme opet postaje veoma aktualna, a sve što smo dosad mogli čuti od njega po tom pitanju bila su diplomatska uvijanja i promašene fraze tipa – teško pitanje, vidjet ćemo, ili nećemo, nije vrijeme, sve nešto poslovično neodlučno, bi, ne bi, ugovori, institucije, briga o plemenu i tako dalje, i tako bliže. Ništa konkretno, ništa decidirano.

Za razliku od Milanovića, Karamarko, aspirant na njegovu fotelju, s ideologijom i s Bosnom nema baš nikakvih problema. Pa je tako, uz već ranije najavljeno osnivanje novog ministarstva koje će se baviti sudbinom bosanskih Hrvata, upravo ovih dana potpuno jasno i bez krzmanja izjavio kako se HDZ po povratku na vlast itekako misli miješati u unutrašnja pitanja susjedne nam zemlje. Od njega se nešto takvo, na kraju krajeva, i očekuje. Stoga on to odrađuje s pola gasa.

Od 'lijevog' premijera očekivalo bi se, recimo, da potpuno jasno i bez krzmanja kaže kako je glavni grad tamošnjih Hrvata ipak Sarajevo, a ne Zagreb, kako u državnim institucijama u Sarajevu Hrvati imaju svoje predstavnike, kako bi se upravo u Sarajevu trebali boriti za svoja prava i kako je za njihov nezavidan položaj najvećma odgovoran rahmetli Franjo Tuđman glavom i bradom.

To, međutim, nećemo dočekati. I nimalo ne pomaže činjenica što smo već navikli na to i što već dvadesetak godina svjedočimo istom scenariju – dok agresivna desnica rastura sve pred sobom, salonska ljevica uporno šuti kao pička u šaci i misli kako će izgubiti izbore ako jednom u životu otvoreno kaže ono što treba kazati.

Čemu se uostalom čuditi, kada smo već kod Bosne, ta nije li upravo socijaldemokratska vlada, da čitava stvar bude još grotesknija, onomad izglasala onu famoznu Deklaracija o ratu, koja je išla za time da se opravda nečasna participacija Hrvatske u komadanju i podjeli susjedne, međunarodno priznate države, i koja je imala cilj da se zaniječe etničko čišćenje područja Herceg-Bosne radi stvaranja 'velike Hrvatske' u granicama nekadašnje Banovine.

Baš nikog od svih tih vrlih muževa tada nije bilo da se suprotstavi takvom prekrajanju povijesti. Tako olako prešlo se preko činjenice da se o nečem takvom kao što je povijesna istina ne odlučuje većinom glasova u parlamentu, jer je to apsurdno samo po sebi. Povijesnu istinu, takvu kakva jest, valja prihvatiti i sagledavati trijezno, dostojanstveno, i onda ako je pameti i poštenja iz vlastitih pogrešaka izvući određene pouke i truditi se da se one ne ponavljaju.

Jedina koja je tada jasno dala do znanja o čemu se radi i pokazala muda bila je, pogađate, žena i zvala se Vesna Pusić.

Budući da sadašnji premijer takvog kuraža nema, zbog čega će izgubiti izbore, ostaje tek da vidimo na koji će se to točno način naš budući premijer, sukladno najavi, miješati u unutrašnja pitanja naših komšija.

Hoće li se možda prikloniti onoj miloševićevsko-putinovskoj maksimi – gdje živi barem jedan Hrvat, tu je Hrvatska?

Ili će se možda povesti za Tuđmanom i Šuškom pa na tuđem teritoriju osnovati kakvu paradržavicu, neku novu Herceg-Bosnu, pandan Dodikovoj Republici Šumskoj?

Odgovore na ta i druga slična pitanja, sva je prilika, nećemo trebati dugo čekati.

Komentari