Pisma iz Hrvatistana: Ići, mići, Košići

Ne mare Hrvati mnogo za svoje pjesnike. Nije to od jučer. I najdičniji od tog ahasverskoga soja svoj zemaljski put ovdje završavali su gladni, po unajmljenim, tuberkuloznim sobičcima ili pak zavezani za hladne, metalne sklanjice na posteljama stenjevačke umobolnice.

Pa ipak, dogodi se svakih pedesetak godina u prosjeku da poneki hrvatski poeta dospije u žarište šireg narodnog interesa. Tako je, recimo, prije otprilike godinu dana, strahovitu prašinu u javnosti podigao splitski pjesnik, novinar i satiričar Predrag Lucić. Čime? A čime će nego onime što pjesnik najbolje umije raditi i što ga čini takvim kakav jest. Dakle pjesmom.

Kuka i motika nadigla se tada na Lucića i njegovu pjesmu 'Ići, mići, Ahmići'. Kojekakvi hajvani i hohštapleri našli su se silno uvrijeđenima; u Ahmićima su, naime, ako se netko slučajno toga ne sjeća, sredinom travnja '93. hrvatske snage počinile najveći pokolj u nesretnom hrvatsko-bošnjačkom ratu.

Teško su u prazne glave pod ahmedijom, baš kao i u prazne glave nekih prononsiranih hrvatskih intelektualaca, ulazili stihovi: 'I postat ću velik/ I klat ću kako četnik/ Gospoja Kordić žena će bit/ Od hrvatskog viteza/ Ići, mići, Ahmići/ Nitko živ iz njih ne smi izići/ Pucaš redon bezveze, poslin kriviš Ingleze/ Ča su sve to posnimili'.

Zalud je autor tumačio da pjesma ne vrijeđa nikoga, da nije satira o zločinu, već naprotiv – o negiranju i veličanju zločina, i da se kao takva tiče upravo onih koji su zločin u Lašvanskoj dolini počinili ili su ga na bilo koji način pokušali opravdati. Što je, naravno, otpočetka bilo jasno svima koji su pročitali barem karticu od svega onoga što je Lucić napisao u proteklih tridesetak godina.

Ništa, međutim, nije pomoglo, osnivač Ferala proglašen je mrziteljem koji vrijeđa osjećaje žrtava, promotorom zločina i smradom koji priprema teren za neki novi genocid.

Zašto ovo pišem? Cijela ta situacija oko Lucića, u svoj svojoj izvještačenoj abnormalnosti, postaje kudikamo zanimljivijom ako znamo da ni približno slične probleme kakve je imao on u Hrvatskoj nije imao, niti će ih ikada imati, onaj koji je za zločin i stravičan pokolj u Ahmićima direktno odgovoran.

Dario Kordić, kao odgovorni regionalni političar koji je planirao i poticao krivična djela, na Međunarodnom je sudu za ratne zločine pravomoćno osuđen na dvadeset i pet godina zatvora. Nakon što je odslužio dvije trećine kazne u austrijskom zatvoru Karlau, ovih je dana pušten na slobodu.

Taj isti Dario Kordić, koji po tumačenju haškoga suda na duši nosi stotinu i šesnaest Bošnjaka, od kojih je najmlađa bila tek tromjesečna beba, nije, međutim, na zagrebačkom aerodromu dočekan kao ratni zločinac, nego kao božji poslanik. Mesija. Spasitelj.

Ne treba stoga čuditi činjenica da se među okupljenim i oduševljenim mnoštvom posebno isticala reprezentacija klera, predvođena sisačkim biskupom Vladom Košićem i ravnateljicom Caritasa Zagrebačke nadbiskupije Jelenom Lončar.

Nije zgorega spomenuti ni to da je frenetičnom dočeku na Plesu prethodilo koncelebrirano misno slavlje u austrijskom Frohleitenu, na kojem je biskup Košić Kordića usporedio sa Zrinskim i Frankopanom, da bi zatim, u rijetko viđenoj gradaciji, otišao i korak dalje, pa ga usporedio sa samim Isusom Kristom.

Daleko od toga da je ovo prvi slučaj da se Crkva u Hrvata stavila na stranu i u obranu dokazanog zla. Pa ipak, normalan čovjek lecne se svaki puta kada neki pomahnitali posrednik između Boga i ljudi nađe za zgodno uspoređivati dželata s Otkupiteljem.

U tom smislu, Košićevo verbalno divljanje u austrijskoj bogomolji i cirkus u zagrebačkoj zračnoj luci, začinjen ljubljenjem Kordićeve ruke ogrezle u krv, predstavljaju strašan moralni posrtaj Katoličke crkve u Hrvatskoj. Evo zašto.

Riječ je naprosto o skandaloznom ponašanju i skandaloznim porukama koje pastir u habitu odašilje prema svojim ovčicama. Ili, ako hoćete, riječ je o skandaloznom činu koji bi na sva zvona valjalo osuditi i na sve moguće načine kazneno sankcionirati.

Znam, javit će se sad dežuri mudroseri i u nedostatku boljih argumenata u ovim recima prepoznati čežnju za komunističkim režimom, žalit će se zbog tobožnje neobjektivnosti, naći će se silno uvrijeđenima tendencioznošću i pakosnom navadom da se od svega pravi nepotrebna drama i medijski prezentira samo ono loše.

Svoju lamentaciju začinit će onda tvrdnjom kako biskup Košić, i takav kakav jest, sam po sebi ne predstavlja Crkvu u Hrvata. U redu. Iako i tu valja biti oprezan budući da je Košić visokopozicioniran u crkvenoj hijerarhiji, da je predsjednik Komisije HBK Iustitia et pax i da je zasigurno jedan od relevantnijih opinion makera među svećenstvom.

Prisnažit će onda dežurni apologeti da Crkvu u Hrvata ne predstavljaju ni vojni ordinarij Juraj Jezerinac, ni pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, ni onih pedeset popova koji su se u čast Darija Kordića okupili u crkvi u Frohleitenu. U redu.

Zaključit će onda pametnjakovići, lišeni bilo kakvih suvislih argumenata, kako pravo lice Crkve reprezentiraju svi oni ostali, samozatajni propovjednici razbacani po manjim gradskim i seoskim župama, daleko od očiju javnosti i vječito na dispoziciji malom hrvatskom čovjeku, ali ja, eto, uz sav uložen napor, nisam primijetio da se itko od njih, od sve te vrle braće i časnih sestara, barem nekom simboličnom gestom odrekao ili distancirao od Košićevih logoreja.

Baš naprotiv, svi su oni, neki pokličem, neki šutnjom, pozdravili čin Vlade Košića koji je Kordićev zločin sklonio u sjenu križa Katoličke crkve.

Ima u svemu tome neke perverzne simbolike. Ako niste znali, sve hrvatske kuće u Ahmićima, večer prije one krvave zore 16. travnja 1993. bile su označene upravo znakom križa. To je bio znak raspoznavanja kojim su se vodili vrli Kordićevi vitezovi. Sve ostale, dakle muslimanske, koje na sebi nisu imale križ, bile su osuđene na palež. Svi oni koji su živjeli u njima, uključujući i onu tromjesečnu bebu, bili su osuđeni na smrt.