Pisma iz Hrvatistana: Kako su novinari dovukli tone smeća u Brezje i otrovali vodu koju pijete

'Upravo zbog vaših članaka kojima se diže nepotrebna panika nećemo objavljivati Plan', strpljivo je gradonačelnik Habuš novinarki ovoga portala objašnjavao zašto neće objaviti Plan zbrinjavanja neopasnog komunalnog otpada s lokacije Brezje, iz kojega se može iščitati da većina analiziranih uzoraka vode i tla ne odgovara propisanima i da poprilično odstupa od zakonski utvrđenih vrijednosti.

Iznenađeni? Razumljivo. Otkriće bitno mijenja stvari. Neodgovorni i lakovjerni kakvi već jeste, vi ste dosad zasigurno mislili kako je smrdljivo ruglo na prilazu gradu zapravo umjetnička hortikulturna instalacija, postavljena s ciljem privlačenja turista, a sad odjednom ispada da je riječ o tempiranoj eko-bombi koja će vas prije ili kasnije, nebitno za čijega mandata, potrovati kao štakore. To, međutim, nije najveći problem u cijeloj priči. Lako za to.

Na stranu sad bale, nitrati, amonijak i zatrovane podzemne vode. Kudikamo veći problem od svega toga predstavljaju novinari koji zlobno šire paniku i koji se usuđuju postavljati bezobrazna i nepotrebna pitanja.

Zaista, što si umišlja raspojasana banda beskrupuloznih piskarala koja misli da joj je posao raditi u interesu javnosti? Uopće, poznata je to stvar, ljepši bi život bio u našem 'malom Beču' samo da nema tih žurnalista. Ne biste vi znali ni za JUGS, ni za propali Varteks, ni za aerodrom, ni za Bazene, ni za Biotehnološki park. Sve bi, ustvari, bilo isto, Varaždin bi i dalje bio ista snobovska žabokrečina, s tom malom razlikom što ne bi bilo nikoga da vam to kaže.

Nisu, dakle, ovome gradu problem nagomilane afere, nepotizam, namješteni natječaji i pogodovanje pajdašima, problem su, kako je i red, neodgojeni novinari koji o tome pišu. Daleko od toga, nije ovo prvi put da je gradonačelnik upravo novinare detektirao kao dežurne troublemakere. Sjetit ćete se one nezgodacije kada su lokalni mediji, uoči donošenja proračuna za 2015. godinu, analizirali prihode i rashode, i nekim čudom došli do zaključka kako je prijedlog proračuna nerealan i teško ostvariv.

Najprije ih je optužio da podatke dobivaju u krčmi, a kada je nepuna dva mjeseca nakon toga donio odluku o mjerama štednje, jedino što mu je preostalo bilo je da kažiprstom oštro zareže zrak i u punom sjaju demonstrira svoj urednički potencijal: 'Ako neki mediji nastave iznositi takve bombastične naslove daleko od istine, morat ćemo nešto poduzeti. Nedopustivo je da se u medijima pojavljuje napis da je Grad Varaždin pred bankrotom.'

Budimo iskreni, malo što tako lijepo oslikava karakter neke vladajuće garniture kao odnos prema medijima. Razmislite malo, zašto bi, pobogu, netko tko je potpuno uvjeren da posao obavlja po pe-esu zazirao od novinara i njihovih pitanja? Strah od pitanja i zaziranje od davanja odgovora nužno implicira svijest o prošlim i spremnost za neke buduće javašluke.

Odgovori na službene upite iz Grada čekaju se, hvala bogu, čitavu vječnost, što je zgodna taktika kojom se služe portparoli ne bi li razvodnili priču. U današnje vrijeme, kada nas jučerašnja informacija uzbuđuje koliko i lanjski snijeg, informacija koja će za dva tjedna pristići iz Grada bit će upotrebljiva otprilike kao i sinoć istrošeni prezervativ. Na većinu upita u Gradu već poslovično okreću očima i pozivaju se na zakonski rok od petnaest dana.

Kamo sreće da su se u zadnjih petnaestak godina u ovome gradu svi zakoni i propisi čitali tako strogo kao Zakon o pravu na pristup informacijama. Gdje bi nam, čovječe, bio kraj?! Nema, međutim, nikakvog mjesta za paniku. Smirite se, ne vjerujte piskaralima. Jednoga dana svi će vam se problemi doimati mali kao kikiriki. U strogom zakonskom roku varaždinska voda poprimit će ljekovita svojstva i otpremati vas na dugi, zasluženi počinak. Tamo, u Hallerovoj aleji.