Pisma iz Hrvatistana: Kako su Sabo i Lovrić Merzel preko noći postali hadezeovci

Željko Sabo privukao je pažnju javnosti prije otprilike pet godina, kada je potkraj svibnja 2009. na lokalnim izborima izabran za gradonačelnika Vukovara.

Piše: Super User

Objavljeno: 16.04.2014. 17:50

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

 

Njegov izborni trijumf ne bi bio nešto posebno spektakularan niti bi bio sam po sebi čudan da je, recimo, Sabo bio nositelj liste vukovarsko-srijemskog HDZ-a. Međutim, činjenica da je do izborne pobjede došao predvodeći lokalni SDP vukovarskog je teologa i logoraša ekspresno promaknula u novu nacionalnu političku zvijezdu. Na simboličkoj razini, pobjeda u Vukovaru SDP-u je bila važnija od pobjede u Splitu, Rijeci ili Varaždinu. Vukovar je grad-heroj, mjesto najvećeg stradanja i posebnog pijeteta, iz Vukovara su socijaldemokrati politički protjerani odmah po svršetku Domovinskoga rata, a sva nasljedna prava na rijeke suza i krvi za sebe je smjela zadržati jedino državotvorna opcija poput HDZ-a.

Tako je, kažem, bilo sve do proljeća 2009. godine i pojave Željka Sabe. Novi vukovarski gradonačelnik u narednom je periodu relativno uspješno balansirao između ljevice i desnice, vješto izbjegavajući zamke koje su mu postavljali politički neistomišljenici. U javnim istupima uglavnom je pričao o sebi i hvalio sam sebe, ali se pritom silno trudio ostaviti dojam skrušene osobe, zarobljenika i ratnog stradalnika.

U međuvremenu, još je jednom pobijedio na izborima, osvojio drugi mandat, usput postao saborskim zastupnikom i nitko nikada ne bi posumnjao u njegove namjere da jednoga dana nije završio na sudu optužen za političku korupciju odnosno pokušaj kupovanja vijećničkog mandata koji mu je trebao osigurati većinu u Gradskom vijeću. Isto tako, da jednoga dana na njegovu adresu nije stigla optužba da je novac uplaćen za ljetovanje vukovarske djece zadržavao za sebe, nitko nikada ne bi saznao da je Željko Sabo zapravo hadezeovac, diverzant ubačen u neprijateljske redove, kamikaza čiji jedini zadatak je da protivničku partiju razara iznutra.

Gotovo identičnu stvar kao i Sabo, samo četiri godine ranije, napravila je Marina Lovrić Merzel kada je sredinom svibnja 2005. na lokalnim izborima izabrana za sisačko-moslavačku županicu. Njen izborni trijumf ne bi bio nešto posebno spektakularan niti bi bio sam po sebi čudan da je, recimo, Lovrić Merzel bila nositeljica liste sisačko-moslavačkog HDZ-a.

Međutim, činjenica da je do izborne pobjede došla predvodeći lokalni SDP sisačku je spremačicu i medicinsku sestru ekspresno promaknula u novu nacionalnu političku zvijezdu. Na simboličkoj razini, pobjeda u Sisku SDP-u je bila važnija od pobjede u Splitu, Rijeci ili Varaždinu. Petnaestak godina, još tamo od početka devedesetih, Sisak je bio bastion rigidnog konzervativizma, neosvojiva tvrđava za socijaldemokrate, grad u kojem je fotelju župana gruntovno na sebe prenio pokojni Đuro Brodarac.

Tako je, kažem, bilo sve do proljeća 2005. godine i pojave Marine Lovrić Merzel. Nova sisačko-moslavačka županica u narednom je periodu relativno uspješno žonglirala s aferama koje su se lijepile za njeno i imena njenih suradnika. U javnim istupima uglavnom je pričala o sebi i hvalila samu sebe, ali se pritom silno trudila ostaviti dojam simpatične, pristupačne i širokogrudne osobe iz naroda.

U međuvremenu, još je dvaput pobijedila na izborima, osvojila treći mandat čuvajući u rukavu status saborske zastupnice i nitko nikada ne bi posumnjao u njene namjere da jednoga dana nije završila u pritvoru optužena za zlouporabu položaja i ovlasti te višemilijunske pronevjere novca iz županijskog proračuna. Isto tako, da jednoga dana u Stankovićevoj emisiji nije gostovala Jasmina Jovev, nitko nikada ne bi saznao da je Marina Lovrić Merzel zapravo hadezeovka, diverzantica ubačena u neprijateljske redove, kamikaza čiji jedini zadatak je da protivničku partiju razara iznutra.

Željko Sabo i Marina Lovrić Merzel preko noći su, eto, od najsjajnijih zvijezda moderne socijaldemokracije postali okorjeli hadezeovci, desničarski Bonnie Parker i Clyde Barrow, razbojnici i osovinske sile zla iz političkog Mordora. Ili bi barem tako htjeli njihovi dojučerašnji kolege koji se već danima i tjednima domišljaju kako javnosti objasniti kriminal u vlastitim redovima.

A budući da suvislog objašnjenja nema, ja jedva čekam sutrašnje novine koje će prenijeti izjavu visokopozicioniranog člana stranke, koji je želio ostati anoniman, i koji tvrdi, među ostalim, da su Sabo i Lovrić Merzel zapravo zmije u njedrima i hulje koje svojim pizdarijama žele zaustaviti reforme, uništiti uspješnu Vladu i vratiti HDZ na vlast.

Neprijatelj, znate i sami, nikada ne spava pa su, eto, ispada tako, lukavi Sanaderovi spin-doktori krenuli u rušenje Milanovićeve Vlade još tamo sredinom dvijetisućitih, u vrijeme kad je don Ivo bio neprikosnoveni vladar, sam Oktavijan August na vrhuncu moći. Kažem, upravo na takav suludi zaključak upućuju izjave socijaldemokratskih korifeja zadnjih dana, jer, pobogu, nemoguće je da bi se netko iz SDP usudio zakoračiti s one strane legalnoga.

Možda nismo najsposobniji, možda nismo najbrži, vrište tako ovih dana viđeniji članovi vladajuće partije ulazeći u zgradu na Iblerovu trgu na stražnji ulaz, ali mi smo barem pošteni. Unatoč tome što im afere već godinama ispadaju iz svakog džepa, kako na lokalnoj, tako i na državnoj razini, Socijaldemokratska partija cijelo se vrijeme silno trudi ostaviti dojam djevičanski poštene i neiskvarene družine.

Kako je ono išlo? Možemo izgubiti vlast, ali ne možemo izgubiti obraz. Pa onda, mi nismo isti. Pa onda, neka institucije rade svoj posao. Pa onda, postoji nešto što se zove presumpcija nevinosti. Pa onda, možda i nismo najsposobniji, ali smo barem pošteni. Sada, međutim, kada je i taj zadnji adut poštenja izbijen iz ruke, najbolje će biti da se inkriminirani kolege prokažu kao Karamarkove krtice.

Uostalom, o esdepeovskom poštenju dovoljno govori i njihov beskrupulozni obračun s aferama koje su im se dosad stavljale na dušu. Sjetite se, recimo, Daimlera, sjetite se samo Riječkih tržnica, Viktora Lenca i Branka Šegona. Razlika između dviju najjačih partija u ovoj državi postoji, eto, tek u glavama i u snovima naših vrlih sdp-OVACA.

U stvarnosti, koliko god se neki trudili uvjeriti nas u suprotno, prava razlika između njih samo je u vremenu provedenom na vlasti. Baš nikakve druge razlike nema, osim što su jedni imali nešto više vremena za lopovluk, a drugi su toliko nesposobni da to vrijeme ne mogu ni kupiti pa ga onda pokušavaju bezecirati pozivajući se na svoje tobožnje poštenje.

Zaista, bilo bi glupo i poprilično neodgovorno prema vlastitoj pameti zanosit se mišlju kako bi Hrvatska izgledala bitno drukčije da je umjesto HDZ-a dvadeset godina na vlasti bio SDP. I da je kojim slučajem stari Fric još uvijek živ, da nam nije rekao zbogom par dana po Badnjaku '81, danas bi zasigurno zavapio – sačuvaj me bože sposobnog HDZ-a i poštenog SDP-a.

Komentari