Pisma iz Hrvatistana: Kome u Hrvatskoj, zapravo, treba taj budalasti Oskar znanja

Gadna je frka nastala zadnja dva dana, nakon što je iz Agencije za odgoj i obrazovanje stiglo priopćenje o tome kako se svečana dodjela Oskara znanja – dakle nagrada koje se dodjeljuju najboljim učenicima osnovnih i srednjih škola – ove godine neće održati.

Potpisuju se peticije, portali bruje, analiziraju se i javno objavljuju troškovnici Agencije, a poduzetniji pojedinci počeli su čak nagovarati prijatelje i skupljati pare ne bi li se manifestacija ustanovljena prije ravno deset godina ipak nekako održala, pa makar to bilo i u privatnom aranžmanu.
Iz Agencije nemušto prtljaju pravdajući svoju odluku prevelikim troškovima. Riječ je o nekih sto pedeset hiljada kuna. I nije neka lova, složit ćete se. Iz Ministarstva obrazovanja prebacuju odgovornost na Agenciju kao da ona spada pod Zmajlovićevo ministarstvo smeća ili kako se već zovu sva ta silna ministarstva i svi ti vrli ministri za koje u pravilu čujete tek kada mimo natječaja zaposle ljubavničinu kćer ili spizde dva milijuna kuna za novi službeni automobil.

Sto pedeset hiljada kuna? Pa nije li ministar Varga onomad zdrobio sto šezdeset hiljada eura samo za renoviranje sobe za sastanke? Nije li ministar Zmajlović u zadnjih pola godine ulupao pola milijuna kuna samo za najam privatnog prostora u Radničkoj, koji ionako nitko ni dan danas ne koristi, a država, da stvar bude budalastija, što nije lako, posjeduje sedamsto praznih poslovnih prostora. Je li bilo kakvih problema oko toga? Ne, ima zato gdje će se štedjeti.

Hrvatsko će gospodarstvo tako spasiti jebenih sto pedeset hiljada kuna koje je trebalo potrošiti za simbolične nagrade najboljim učenicima. Onda se na kraju, kada je od čitave situacije već napravljena propisna farsa, nepoznat netko dosjetio kako bi se dodjela nagrada ipak mogla održati – ako troškovi ne prebace dvadeset hiljada kuna i ako se ispoštuje još cijeli niz uvjeta - međutim, to je za cijelu priču manje važno.

Neće, naravno, mali Marko ili mala Iva, ajmo ih nazvati tako, imati doživotne traume zbog toga što ove godine nisu primili nagradu za izvrsnost u učenju. Oni će, bude li sreće, prvom prilikom otperjati iz ove države i negdje će drugdje - negdje gdje će se njihovo zalaganje i trud znati cijeniti, a takve sredine, nećete vjerovati, navodno još postoje - postati uspješni, sretni i ostvareni ljudi. Ovdje je riječ o nečemu drugom. Riječ je o poruci koja se šalje tim mladim ljudima na početku životnoga puta. Odluka Agencije o ukidanju Oskara znanja stoga uopće ne treba čuditi.

U zemlji koja se tako rado voli predstavljati kao zemlja znanja, a istovremeno za isto to znanje i znanost izdvaja najmanje od svih država u Europi, čudno je da je nešto takvo kao što je dodjela nagrada za izvrsnost u učenju uopće opstalo deset godina. U zemlji u kojoj se tuneli pituraju osam puta, u kojoj se cijene radova nabijaju u nedogled i u kojoj sto metara autoceste košta više nego deset kilometara ceste preko austrijskog Grossglocknera, u kojoj se jedna četka za WC na odmorištu uz autoput plaća 300 kuna, posve je normalno da će se šparati upravo na onima koji se ističu nekakvim znanjem i izvrsnošću.

Razmislite malo, uostalom, u kojem bi to paralelnom svemiru znanje bilo na cijeni u zemlji u kojoj 'oci nacije', ministri, načelnici uprava i šefovi političkih stranaka bestidno prepisuju svoje diplomske radove i doktorske disertacije? U zemlji u kojoj, kako nas je podučio nekadašnji čuvar državnog pečata, kilo mozga košta dvije marke. O kakvom točno znanju i izvrsnosti govorimo u zemlji u kojoj je kudikamo isplativije prezivati se Mornar, Zmajlović i Brkić nego Kotiga i Miočić, u zemlji u kojoj se više nitko, kako je to lijepo opisao moj dragi poznanik, inače profesor filozofije, ne usudi predstaviti kao profesor, jer mu odmah, automatski otkinu dvjesto kuna od plaće?

Baš suprotno, u toj i takvoj Hrvatskoj najvažnije je da mladost bude odstranjena od znanja, da bude sustavno dresirana i intelektualno uškopljena. Znanje je, znate i sami, zajebana stvar. Da jednoga dana, ne daj bože, izbije u prvi plan, ne bi onda i sljedećih dvadeset pet godina o vašim sudbinama odlučivali neznalice, lopovi i sjecikese. Kakvo znanje, kakvi bakrači, jednostavno zaboravite te jeftine priče. Ako pak u neko dogledno vrijeme nabasate na članak o Hrvatskoj kao zemlji znanja, ne trebate ni otvarati link, gotovo je sigurno da se to opet zajebavaju oni mangupi sa Sprdexa ili News Bara.

Budite bez brige, Hrvatska je danas miljama daleko od toga. Mračan je ovo vilajet u kojem se pametni, ako imaju sreće i nemaju djecu i kredit, voze u poluraspadnutim kadetima, dok se nepismena i snalažljiva gamad šminka okolo u novim mercedesima i kroz otvoreni vam prozor pokazuje srednji prst – džabe ste studirali, glupani!