Pisma iz Hrvatistana: Možda nemamo sreće, ali zato imamo kite

Objavljeno: 24.06.2014. 09:48

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:19

Bilo je i dosad Mundijala, nije ovo prvi, daleko od toga. Loptački se cirkus, na opću radost velike većine onih što dišu pod ovim nebom, organizira svake četiri godine još tamo od Urugvaja 1930.

U proteklih osamdeset i kusur godina samo se dva puta dogodilo da se turnir najboljih svjetskih nogometnih reprezentacija nije održao. Bilo je to '42. i '46. godine, u ona huda vremena kada su se za naslov svjetskih prvaka borili Osovinci, predvođeni Hitlerovim Wermachtom, i Saveznici, predvođeni Churchillovim Gordim Albionom te Staljinovom Zbornajom komandom.

Bilo je i dosad Mundijala, a samim time i opjevanih nogometnih bitaka, od kojih su neke već odavno izašle iz okvira pukog sportskog nadmetanja i postale opća mjesta moderne povijesti i kolektivne memorije.

Poput, recimo, one što se 22. lipnja '86. odigrala na stadionu Azteca u Mexico Cityju, kada je Mali Zeleni u samo pet minuta - najprije 'božjom rukom', a zatim nanizavši Beardsleya, Reida, Fenwicka, najupornijeg Butchera dvaput, Shiltona i Margaret Thatcher – osvetio šesto pedesetak argentinskih 'ptičica' ubijenih četiri godine ranije u Falklandskom ratu i sam samcat odvukao Argentinu na krov svijeta.

Bilo je i dosad Mundijala, bili su Valderrama i Higuita, bili su Kempes i Caniggia, bio je Doctor Socrates.

Bilo je, kažem, i dosad Mundijala, ali baš nikada hrvatska izabrana vrsta, čak ni ona Ćirina, predvođena Bobanom i Prosinečkim, na prvenstvo nije ispraćena s toliko nade i očekivanja kao ova Rakitićeva i Đilkoševa.

Bilo je i dosad Mundijala, ali tek će ovaj jubilarni dvadeseti, koji se upravo ovih dana održava u Brazilu, ostati upamćen po tome što je organiziran ne zbog toga da saznamo tko je u zadnje četiri godine najbolje usavršio vještinu nogoloptanja, već zbog toga, i samo zbog toga, da se zajebe, kako je ono išlo, jedan narod, jedan predsjednik saveza i jedna reprezentacija. I to baš, zar ste uopće sumnjali, ona hrvatska. Mi jednostavno nemamo sreće.

Priča možda i nije od jučer, jer malo je koje natjecanje u povijesti prošlo a da nas netko nije držao za jaja i kopao nam jamu, ali ovoga puta stvari su potpuno izmakle kontroli. Nisam Davor Domazet Lošo i ne razumijem se baš u te stvari, ali meni se čini da je tu riječ o jednoj klasičnoj komunističko-masonsko-ateističko-muslimanskoj zavjeri.

Osim toga, nekidan sam u birtiji lanuo kako bih volio da Njemačku ode do kraja i umalo prošao kao Zoran Ivančić Scout na Kordićevu dočeku u Zagrebu, stoga sad moram biti krajnje ozbiljan. Stvari su, barem što se mene tiče, jasne kao dan i zasad izgledaju ovako.

Prvo su oni korumpirani Blatterovi gangsteri iz igre izbacili našeg poznatog muzikologa i povjesničara, u slobodno vrijeme stopera reprezentacije, Josipa Šimunića. I to zbog tamo nekakvog benignog pozdrava koji se spominje još u starim hrvatskim operama.

Eh, da je rodoljub Joe mogao istrčati na otvaranju u Sao Paulu, ne bi onaj smrad Fred ni prišao našem šesnaestercu, a kamoli padao u njemu kao da ga je netko ohladio snajperom.

Onda su kriminalci iz sudačke Cosa Nostre, na čelu s poznatim razbojnikom Massimom Busaccom, za suca prve utakmice s Brazilom odredili poremećenog Japanca Nishimuru, tobože poštenog i nepotkupljivog samuraja, a zapravo pokvarenog fašista i hrvatomrsca.

Sve je to, znate i sami, ista sorta, Hitler, Trojni pakt, Japan. Nacisti, fasisti, japanisti, čujete li jeku?...isti, isti, isti. Onda se nekakav masonski paparazzo, tobože zaposlen u Pixellu, po naredbi s vrha prikrao u kamp reprezentacije i snimio fotke golih nogometaša, unoseći tako nemir među Kovačeve izabranike, sve s ciljem da im poremeti koncentraciju i odvrati pažnju od nadolazećih utakmica.

Onda je svoje prste u priču umiješao i sam Nečastivi, i to u liku meksičkog vratara Gillerma Ochoe, gerilca i partizana koji je Brazilcima skidao neobranjive zicere s pola metra, sve se trudeći da rezultat ostane nula nula, dakle najnepovoljniji za nas Hrvate. Naravno da je tako i bilo.

Onda su na kraju, kako je to lijepo objasnio Dujomir Marasović, protiv nas počeli navijati i Bosanci, mamu im jebem, to nam je hvala što smo ih 'nahranili, napojili i stvorili im državu', i tu su stvari nepovratno otišle kvragu.

I sad vi meni recite da je sve to slučajno. I zašto smo mi uvijek ta jebena stranka i žrtve globalnih spleki i urota? I hoćemo li mi ikada dočekati barem blagi sudački poguranac u leđa?

Na stranu sad to što nam je još '98. u četvrtfinalu sudac Pedersen bio neviđeno naklonjen, na stranu to što nam je Graham Poll četiri godine kasnije u Japanu išao na ruku toliko da je Italiji poništio dva čista gola, na stranu to što taj isti engleski sudac četiri godine kasnije u Njemačkoj, u zadnjoj utakmici grupne faze, Australiji nije dosudio dva čista penala i što je ostavio već spomenutog Šimunića da kraj utakmice dočeka s tri žuta kartona koja mu je pokazao ranije, na stranu to što unatoč svemu tome mi već dvanaest godina, sve evo sad do Kameruna, na Mundijalu nismo pobijedili baš nikoga. Mi jednostavno nemamo sreće i nitko nas ne voli.

Kad ovaj broj novina bude na kioscima, još nećemo znati rezultat zadnje utakmice s Meksikom. Nisam, međutim, siguran koliko bi eventualna pobjeda bila dobra za nas. Bilo bi to naprosto previše radosti i veselja za vječite žrtve.

I zato nek vrag nosi i Brazil i Meksiko i sve te bjelosvjetske lopove. Mi ćemo se poslije svega utješiti ulogom moralnih pobjednika i izjavama onih raskalašenih i narajcanih Amerikanki kada su vidjele Ćorluku i Lovrena bez gaća. Možda, braćo, i nemamo sreće, ali zato imamo respektabilne kite.  

Komentari