Pisma iz Hrvatistana: Netrpeljivost predstavljena kao briga

Tko bi, recimo, tako lako mogao zaboraviti onaj prizor kad najpoznatiji hrvatski kamiondžija i skinhead Ćesić Rojs poziva pedere da budu pravi muškarci i priznaju da su pederi:"Pozivam ih neka kažu da jesu topla braća, kao što je gradonačelnik Berlina, treba priznati, treba biti muško, jesam peder, da, treba biti imati snage, znači reći, ako jesam peder onda jesam peder, ako nisam, a ne skrivati se onako..."

Brblja tako Ćesić Rojs o pederima i varenim zečevima, a Ante Kovačević jedva hvata zrak od smijeha, smije se i Ivo Lončar, plješće ručicama i trese glavom kao da će biti šlagiran, smiju se i gnomovi s lijeve strane sabornice, smije se kompletan Markov trg, bogami se i Markova crkva pomjerila metar udesno od smijeha.

Tako je to, kažem, izgledalo do pred koju godinu. U međuvremenu su se okolnosti ponešto promijenile, zapuhali su novi, europski vjetrovi, nismo više zapad istoka, što reče premijer, nismo više divljaci, odjednom smo, eto, postali kulturna Europa. Stoga su i gnomovi u parlamentu ponešto izmijenili način ophođenja pa se sada, umjesto debilnih fora i lošeg humora, netrpeljivost prema seksualnim manjinama kamuflira u tobožnju brigu za tuđe dijete.

Važno vrte palce lobotomirani briselski birokrati, velik je to uspjeh za njih i za nas, otkako smo se prije pola godine ugurali u Uniju napokon nam je počelo dolaziti iz dupeta u glavu kako se to divljaštvo i primitivizam mogu skroz bezbolno zamijeniti posvemašnjom hipokrizijom. Najposlije, ako se licemjerje igdje na svijetu osjeća kao kod kuće onda je to sasvim sigurno u zgradi Hrvatskoga sabora. U to ste se mogli uvjeriti i prije par dana, ako ste kojim slučajem pratili prvo saborsko čitanje Zakona o životnom partnerstvu.

Znamo već iz iskustva, kad god Vlada u Sabor pošalje prijedlog nekog ideološki "spornog" Zakona, to u pravilu izgleda ovako: pomahnitali jurišnici na desnoj strani laprdaju besmislice o heteroseksualnosti atoma i svemira, a blazirani klimavci koji sjede s lijeve strane i ministri vladajuće koalicije silno se nešto dovijaju i opravdavaju, kao da su nekome nešto krivi, kao da ni sami ne vjeruju u ono što govore i kao da donošenjem Zakona čine nešto loše.

"Zakon o životnom partnerstvu izmišlja nove institute koji su ustvari posvojenje, samo što se tako ne zovu, nego ih se naziva roditeljska skrb, odnosno partnerska skrb. Time se vara javnost jer se na mala vrata uvodi posvajanje", grmi tako nekidan u Saboru hadezeovac Željko Reiner, a ministar Bauk uzvraća i opravdava se:"Prijedlog Zakona samo uređuje postojeće stanje, u slučaju partnerske skrbi ne radi se ni o kakvom posvajanju, niti o posvajanju biološkog djeteta jednog od partnera, niti o zajedničkom posvajanju djece koja nisu njihovi biološki potomci".

"Svjesni smo duha vremena i da je slika Svete obitelji, kao ideala kojem težimo, danas manje-više zatrta slikama parada u kojima u prvom redu paradiraju bivši komunisti, a danas prosvijećeni liberali i egalitaristi", luduje dalje Glavašev pulen Dražen Đurović, a ministar Bauk se opravdava:"Ni jedna zakonska odredba ne dopušta bilo kojoj dvojici muškaraca ili dvjema ženama u bilo kakvoj vezi da posvoje dijete i da mu budu roditelji".

"Ovaj zakon je ideološki dokument koji na prilično perfidan način izigrava volju Hrvatica i Hrvata izraženu putem narodnog referenduma", pjeni se zatim haespeovac Ivan Šimunović, a ministar Bauk frflja i opravdava se:"Zakonom se ne predviđa mogućnost posvajanja djece za životne partnere".

I nikoga nema u tom karuselu tko bi pitao – a zašto, pobogu, istospolni parovi ne bi mogli posvajati i odgajati djecu? Glupo vam je to? Skandalozno? Mislite da pretjerujem?

Uzmite, recimo, svoju vlastitu ženu. Lijepa je, pametna, samosvjesna, vrijedna, poštena. Uzmite zatim svoju najbolju prijateljicu koja je ista takva kao i vaša žena. Zamislite onda da se te dvije žene zavole i da odluče zajedno živjeti. Zašto one dvije ne bi smjele posvojiti dijete koje je netko dao na posvajanje zato što ga ne želi ili ne može podizati?

Zašto mislite da mu ne bi mogle pružiti svu potrebnu ljubav i odgajati ga da postane isto tako pametno, vrijedno i moralno biće koje jednoga dana neće ni krasti ni ubijati? Zašto mislite da bi to dijete trebalo imati bilo kakvih problema u odrastanju? I zašto se njihova zajednica ne bi smjela nazvati obitelj? Zar samo zato što se po mišljenju zadriglih troglodita petrificiranih mozgova obitelj smije tako zvati jedino u slučaju kada jedan od partnera piša stojećki?!

Na kraju krajeva, nisu li naši lopovi, ubojice i ratni zločinci, nisu li svi ti silni norci, glavaši, todorići, sanaderi i vidoševići odrastali u pristojnim heteroseksualnim obiteljima pa ih to samo po sebi nije učinilo normalnim i zdravim osobama. Neki od njih više su vremena provodili po sakristijama nego na dječjim igralištima pa ih to svejedno nije spriječilo da postanu moralna strašila i nakaze.

"Apsolutno me se ne tiče tko s kime hoda po Zrinjevcu, tko se s kime seksa i na koji način, mene interesira samo zaštita treće osobe – djeteta", maskirao je svoju netrpeljivost prema homoseksualcima u tobožnju brigu za djecu Dujomir Marasović.

Ništa manje zabrinut nije bio ni njegov stranački kolega Darko Milinović:"Uzmimo sada primjer, Šime i Nenad posvoje dijete, ono krene u vrtić, tamo razgovara sa svojim vršnjacima o tome tko mu je tata, i u tom trenutku ostane zapanjeno bez odgovora. Što će dijete učiniti, otići kući i pitati Šimu i Nenada tko je mama, a tko tata? Kako takva situacija utječe na psihofizički razvoj djeteta?"

Sam bog zna zašto Milinović misli da bi dijete trebalo osjećati neugodu i sram zbog toga što ga odgajaju homoseksualni partneri. Nije lički kauboj razmišljao o tome da djeca ne bi trebala imati nikakvih problema s time kada bi se takve stvari predstavljale kao nešto najnormalnije, što svakako i jesu, a ne kao nešto bolesno i izopačeno.

Najzad, sam bog zna zašto Milinović nije uzeo neki drugi, možda čak zgodniji, primjer. Kao, recimo, ovaj: krene dijete u vrtić, tamo razgovara sa svojim vršnjacima o tome tko mu je tata, i u tom trenutku ostane zapanjeno bez odgovora. Jer, ako bi željelo reći istinu tada bi moralo reći: "Da, moj tata je onaj ratni zločinac koji je živu starčad i žene nabijao na kolac, zbog čega je pravomoćno osuđen na dvanaest godina robije."

Ili, recimo, ovaj: krene dijete u vrtić, tamo razgovara sa svojim vršnjacima o tome tko mu je tata, i u tom trenutku ostane zapanjeno bez odgovora. Jer, ako bi željelo reći istinu tada bi moralo reći: "Da, moj tata je onaj krele što se u znak protesta zbog uhićenja ratnog zločinca u javnosti zavezao lancima."

Je li netko od zabrinutih dušobrižnika razmišljao o tome kako bi neka takva situacija, da se poslužimo Milinovićevim riječima, utjecala na psihofizički razvoj djeteta? Može li, recimo, netko od njih meni objasniti po kojoj to logici lopovi, budale i ubojice mogu odgajati djecu, a homoseksualci, eto, ne mogu? O kakvom je sramu riječ?

Razmišljam o tome, ne znam za vas i ne znam kako bih vam to najlakše objasnio, ali ja bih kao dijete osjećao daleko veći sram što mi je otac kreten, nego zbog činjenice što je lezbijka.