Pisma iz Hrvatistana: Opisujući životinjsku farmu, Orwell je zapravo opisivao današnju Hrvatsku

'Svjesni smo da dolaze izbori i svi skupljaju političke poene i žalosti da sigurnost koju policija mora osigurati postaje predmet političkih prepucavanja. Problemi su drugdje i netko se drugi treba dogovoriti. Mi samo provodimo zakon i pravnu državu.'

Ovako je, dakle vrlo racionalno, Tomislav Karamarko na konferenciji za novinare dočarao zbivanja i nemile scene razbijanja, nereda i uhićenja na uzavrelom zagrebačkom asfaltu. Njegove riječi zvuče, složit ćete se, kao da su izrečene prije tri dana, međutim, radi se ipak o nešto starijoj izjavi.

Godina je 2010., a Karamarko nije kandidat za premijera, već ministar unutrašnjih poslova u Vladi Jadranke Kosor. Naravno, prije točno pet godina nije bilo teško biti racionalan. Zašto? Zato što je tada trebalo hapsiti Celakoskog, Uršu Raukar i 'neotesanu bagru' okupljenu oko njih, koja je u Varšavskoj ulici prosvjedovala protiv toga da se perverzna sprega nemoralne politike i suspektnog privatnog kapitala stavi iznad javnog interesa.

Potpuno ista stvar bila bi, da se razumijemo, da se radilo o profesorima lijepe književnosti, željezničarima ili ojađenim tekstilkama koje plaću nisu vidjele dvije godine. Pravna država, čuli ste vjerojatno tu romantičnu priču, jednostavno mora funkcionirati i nema tog faktora, kolektiva ili pojedinca koji bi se mogao staviti iznad bilo kojeg zakona.

Danas, pet godina kasnije, situacija je navlas ista: svjesni smo da dolaze izbori, da svi skupljaju političke poene, da su problemi negdje drugdje i da bi se netko drugi trebao dogovoriti. Razlika je samo u tome što se u međuvremenu izgubila svaka racionalnost, što više ne prosvjeduju Celakoski i Raukar, nego Klemm i Glogoški, i što nikome više nije do zakona, baš kao ni do pravne države. Karamarku, izgleda, ponajmanje. 'Zakoni? Dajte, molim vas, nije bitno je li prekršen zakon, pa to su branitelji.'

Tako je, naime, Tomislav Karamarko u izjavi za medije dočarao prošlotjedna zbivanja na zagrebačkom uzavrelom asfaltu i nemile scene nereda, probijanja policijskih kordona i izostalih uhićenja, ovoga puta ne kao ministar, već u svojstvu potencijalnog premijera.
Klasična je to i nebrojeno puta ispričana priča o orvelovskoj državi na periferiji Balkana, krasna 'quod licet...' parabola o jednakima i jednakijima, o tome kako zakoni ipak ne vrijede za sve i kako su neki ipak iznad njih, kako, uostalom, i priliči veseloj arkadiji u kojoj se guranje prsta u anus smatra izrazom dobrodošlice, a prijetnje paljenjem plinskih boca pozivom na dijalog.

U jednu jedinu rečenicu, na kraju krajeva, stao je tako kompletan gospodarski i kulturni program potencijalnog premijera, nova obrazovna paradigma, sva vizija buduće Hrvatske, lustracija i sve ono što Karamarko naziva 'temeljitom promjenom društvene klime'. U jednu rečenicu stalo je zapravo vrlo jasno upozorenje što nas čeka nakon nadolazećih parlamentarnih izbora.

Koliko će racionalnost i držanje do zakona biti na cijeni? Najlakše bi možda bilo odgovoriti parafrazom gore spomenute Karamarkove izjave. Zakoni? Racionalnost? Dajte, molim vas, o čemu pričate, pa to je HDZ.