Pisma iz Hrvatistana: Optimizam sjećanja

U ispitivanjima javnog mnijenja, primijetili ste, vjerujem, prošlost redovito prolazi bolje od sadašnjosti. O budućnosti da i ne govorimo. Riječ je o fenomenu koji bismo mogli nazvati optimizmom sjećanja. Pamćenje je, znamo to otprije, selektivna stvar. Optimizam sjećanja vazda sugerira bolju i sretniju prošlost i u tom smislu čovjeku dođe kao posljednja linija obrane. Pred čime? Pred životom i samim sobom.

U nedostatku boljega, ako već danas živimo kao stoka, od presudne važnosti postaje vjerovanje da se barem u nekom periodu naših ispraznih banalnosti živio život dostojan čovjeka, da je postojalo vrijeme koje je bilo bolje, vrijeme kada smo bili važni i kada smo mogli odlučivati o sebi samima.

Od neperspektivne i beznadežne sadašnjosti, uvijek je bolja i ljepša idealizirana prošlost.

Osim toga, kako vrijeme prolazi, oštrica kritičkih opservacija u pravilu tupi, pa se određena bića, stvari i pojave s odmakom promatraju kudikamo indiferentnije.

Da vas je netko sredinom devedesetih, recimo, pitao o tome, teško da biste - osim ako se ne prezivate Kutle, Gucić ili Orešar - u onim mučnim vremenima prepoznali svoje najbolje dane.

Štoviše, vjerojatno biste ustvrdili kako i ne pamtite gora vremena. Iz današnjeg rakursa, međutim, čak ni mračne i bremenite devedesete ne izgledaju tako crno.

Kroz tu prizmu optimizma sjećanja valja stoga promatrati i recentno ispitivanje javnog mišljenja o prvom predsjedniku Franji Tuđmanu, koje je povodom petnaeste godišnjice smrti na reprezentativnom uzorku provela agencija Ipsos Puls.

Ispada tako da 56 posto ispitanih građana o Tuđmanu danas ima pozitivno, a tek 14 posto negativno mišljenje. Još je zanimljiviji podatak da čak 42 posto ispitanih pozitivno ocjenjuje njegov doprinos ljudskim pravima, dočim njih 47 posto smatra da je vladao demokratski.

Da je istraživanje kojim slučajem provedeno prije sedam-osam godina nesumnjivo je da bi rezultati bili radikalno drugačiji.

U očima većine Tuđman je tada još uvijek bio paradigma zla i sinonim posvemašnjeg gospodarskog uništenja države, stari samodopadni namćor koji se fascinirao generalom Francom i koji je unucima i prijateljima s tenisa poklanjao tvornice i mercedese.

O njegovu nasljeđu i tadašnjoj popularnosti dovoljno govori i proces Sanaderove prononsirane detuđmanizacije Hrvatske.

Sredinom dvije tisućitih u glavama su pogdjekad još odzvanjale njegove izjave kako je sretan što mu žena nije Židovka ni Srpkinja i kako sva vlast mora biti koncentrirana u rukama pojedinca.

Pamtila se njegova fascinacija Nezavisnom Državom Hrvatskom od koje je bio preuzeo valutu i kompletnu nomenklaturu.

Pamtila se pljačka u privatizaciji, deložacije iz stanova, pamtilo se kako je pod budnim Ćaćinim okom dvjesto hiljada duša na traktorima napustilo zemlju i slavodobitne rečenice kako su 'Srbi zauvijek nestali iz ovih krajeva, kao da ih nikada nije ni bilo'.

Ukratko, njegova vladavina teško da je mogla stati u istu rečenicu s ljudskim pravima i demokracijom.

Danas, međutim, s petnaestogodišnjim odmakom, Tuđmana se gleda nekim drugim očima, gleda ga se kao demokrata i najboljeg političara u zadnjih dvadesetak godina.

Stoga se postavlja logično pitanje živimo li danas uistinu tako loše da se i Tuđmanovih devedesetih moramo prisjećati s nostalgijom.

Ukoliko je odgovor potvrdan, onda svakako valja imati na umu jednu nepobitnu činjenicu – današnja situacija u državi i naše današnje društvo općenito, upravo je onakvo kakvo je sanjao Franjo Tuđman i kakvim ga je, okružen bulumentom besprizornih konjokradica i lopova, krenuo stvarati još početkom devedesetih godina.