Pisma iz Hrvatistana: Postaje li Varaždin svjetonazorska provincija?

Premda podrazumijeva određenu dozu apstrakcije, korpodivinacija može biti prilično zabavna.

Dakako, uvijek valja izbjeći zamke ishitrenih generalizacija. Pa ipak, mislim da biste se iznenadili u kolikom se postotku ona zapravo pokaže utemeljenom. Putovi spoznaja posuti su vazda istim trnjem i preprekama. Pozabavimo se zato nakratko jednim malim eksperimentom. Umjesto tjelesnog izgleda, kao kriterij za donošenje zaključaka uzmimo, recimo, sklonost prema određenoj vrsti glazbenog izričaja.

Postavlja se pitanje: može li se na temelju nečijeg glazbenog ukusa odrediti njegov svjetonazor, odnosno njegove karakterne osobine? Pojednostavljeno, to se može svesti na onaj stari princip – reci mi što slušaš i reći ću ti kakav si. Prvo pitanje za sobom automatski povlači drugo: može li se zatim na temelju dominantnih pojedinačnih afiniteta opipati bilo nekog grada ili naprimjer neke zajednice na mikro razini?

Koliko god to zvučalo prvoloptaški, uz neznatna odstupanja i malobrojne iznimke koje će potvrditi pravilo, odgovor je na oba pitanja potvrdan. Zašto? Za pretpostaviti je, naime, da se netko tko doista shvaća ono o čemu govore Springsteen, Preachersi, TBF ili Elemental baš neće oduševljavati fašizmom i nacionalizmom. Niskim strastima netolerancije i isključivosti u pravilu će više naginjati oni koji kao vrhunac muzičkog umijeća doživljuju opus dinarskog, filoendehaškog komandanta i njegova kuma iz slavonske ravnice.

Upadamo li tu u jednu od onih zamki ishitrene generalizacije? Ne, zato jer je ovdje riječ o induktivnoj metodi, vrlo sličnoj onoj po kojoj, recimo, Slavonija simbolizira konzervativizam i patrijarhat, a Istra antifašizam i multikulturalnost. Ne mora čovjek biti inspektor Clouseau da bi uvidio kako se mentalni sklop i svjetonazorski habitus publike koja prati Maružinove Gustafe prilično razlikuje od mentalnog sklopa i svjetonazorskog habitusa Thompsonove publike.

Prvi će po svoj prilici zagovarati liberalizam, prava manjina, višejezičnost i legalizaciju lakih droga. Ovi drugi će istovremeno biti inficirani nacionalnom mitologijom, zagovarati zabranu ćirilice i na referendumu zaokruživati 'za'. U koje će se kolo od ta dva danas uhvatiti i prepoznati ga kao svoje naš mali barokni grad? U to smo se kristalno jasno mogli uvjeriti prije nekoliko dana. Genijalni Gustafi, potpomognuti londonskim bendom Penny Black Remedy, na Kapucinskom su trgu, dakle u samom centru grada, uspjeli okupiti svega par sto ljudi.

Istovremeno, u nedalekom Ludbregu, Marko Perković Thompson okupio ih je, ako je vjerovati medijskim napisima, nekoliko hiljada. Za pretpostaviti je da je dobar dio publike u Ludbreg stigao upravo iz Varaždina. Tu onda na scenu stupa ona priča koju ste u zadnjih godinu-dvije zasigurno čuli po ulicama i kafićima, a koja kaže da se - napisat ću baš tako kako sam je ja hiljadu puta čuo - Varaždin 'poseljačio'.

Grad, dakle, u kojem su ne baš tako davno svirali Bob Dylan i Carlos Santana, danas je spreman dupeta dati ne bi li stao pod šator u kojem će nastupati Jelena Rozga ili Marko Perković. Riječ je dakako o teško shvatljivoj preobrazbi. Ne morate, naravno, imati pedeset godina da biste se sjećali kako je u Varaždinu nekada postojala vrlo živa urbana scena koja je, kako bi rekao moj frend Pero, kulturno i svjetonazorski odgajala generacije.

Danas je, međutim, čitava stvar spala na nekolicinu entuzijasta okupljenih u bendovima kao što su Groove on, Evokers, Lauder ili Cold Snap. Što možda i ne bi bio najveći problem na svijetu da stvar nije mnogo kompleksija i da ne prelazi okvire puke glazbene produkcije. Gubljenje kriterija u glazbenom smislu, dakako, samo je posljedica gubljenja kriterija u životu općenito. Kako to obično biva, jedna stvar za sobom nužno povlači drugu, pa se nedostatak kriterija i svjesno pristajanje na osrednjost očituju i u svim ostalim segmentima javnoga života.

Očituju se, recimo, u kulturi. Lakše ćete to shvatiti ako uzmete u obzir činjenicu da na vrhunske i vrlo važne književne večeri i promocije u našem malom gradu dolazi najviše dvadesetak ljudi. Lakše ćete to shvatiti ako znadete da se karte za odlične kazališne predstave i izložbe nerijetko besplatno dijele po školama i drugim ustanovama ne bi li se na taj način privukao koji posjetitelj više.

Dakako, očituju se u i politici. Ne trebate ići daleko, osvrnite se samo na pojedine ljude u Gradskome vijeću. Toliko su tašti da misle kako je njihovo poslanje od samoga Boga dano. Drugi su pak toliko nepismeni i neodgojeni da ne znaju napisati ni pozdrav u službenim obraćanjima. Fotelje su zauzeli ljudi koji u neka solidnija vremena ne bi uopće dolazili u obzir.

Očituju se u sportu. Što bi rekao Ćiro Blažević, razjebali bi varaždinski mudrijaši i Bečku filharmoniju, a kako onda neće sportske klubove. Sve to doprinosi tome da se Varaždin – polako, ali sigurno - pretvara u kulturnu i svjetonazorsku provinciju. Provinciju duha. Od baroknog bisera do tamnog vilajeta kratak je put. Da ne bi bilo zabune, Špancirfest ne može biti protuargument u sličnim raspravama. Njegov je smisao u nečem posve različitom.