Pisma iz Hrvatistana: Referendum o ukidanju Sabora

Krasno li je ovo miholjsko ljeto. Milina. Da kojim slučajem bog malko posustane, kao u onoj lijepoj vojvođanskoj pjesmi, pa me zamoli da ga odmjenim, odmah bih uredio da traje cijelu godinu.

Raja je okupirala štekate, riječ po riječ, malo Dućanskom, malo Kukuljevićevom, ekskurzije na Kapucinskom trgu. Nježan, galovićevski vjetar kotrlja lišće, puše se prvi kesteni, a katolibani vuku za rukav, skupljaju potpise za referendum.

Ima ih posvuda, na svakome uglu, od Krležine do placa. Ćute se važnima, uvjereni su kako sudjeluju u nečemu epohalnom. Kao da će svi njihovi jadi nestati kao rukom prebrisani samo ako inicijativa prođe. Povijest će, kažu, znati cijeniti i njihov obol.

Ne prođe li, njihov će se svijet srušiti. Dođe čovjeku da se nasmije. Dojučer su ljubili zemlju kojom je gazio, a već sutra će, misle, faraonu ljubiti noge. Divnog li progresa.

Ti ljudi što stoje s one strane štandova doimaju se ljubaznima, ali kritiku ne podnose. Ne govore što će to nakon svega biti bolje. U nedostatku boljih argumenata u trenu vam se sjete majke. Neki od njih neodoljivo podsjećaju na onaj soj koji je, ne tako davno, otvarao koncentracijske logore.

Valjalo bi upitati jesu li mislili o tome kakvu su ješku zagrizli i kako su zapravo pristali biti volovi upregnuti u jaram tuđih političkih ambicija, lažno predstavljenih kao briga za bolje sutra, volovi koji će sutra blejati u prazne jasle dok će se oni koje su vukli daviti u pisanicama vješto skinutim upravo s njihovih leđa.

Peticiju potpisuju čak i ljudi za koje to nikada ne biste mislili, ljudi čiji svjetonazor nije blizak svjetonazoru korpulentne gospođe Pilule. Potpiše tako mladi bračni par, a dijete za nagradu, kao mali znak pažnje, dobije mandarinu.

Bit će stoga velika šteta ako usfali potpisa. Da je bilo više smisla i marketinškog potencijala, mogla se, recimo, organizirati i tombola s bogatim nagradama. Svaki potpisnik ulazi u bubanj i čeka izvlačenje. Na taj bi se način skupilo sigurno tri milijuna potpisa.

Valja potpisati, govore čak i prijatelji liberalnih stavova, ljudi koji su vidjeli svijeta. Treba sve dovesti do apsurda, neka se uruši kompletan sustav, pa da onda krenemo ispočetka.

Neka u Sabor uđe bulumenta kojekakvih luđaka, neka bude sto pedeset stranaka, lijevih i desnih, neka se strijeljaju tamo, neka sve ode u krasan qrac, gore nam ne može biti. Tamo su i dosad ionako sjedili, što bi rekao pisac, ili lažljivi i podmitljivi, ili slabići, ili potpuni imbecili, ili sve od toga.

U skladu s novonastalom situacijom možda ne bi bila loša ideja da se parlament s Markova trga lijepo premjesti u Vrapče. Sljedećih pet godina neka vlada kaos, nećemo imati stabilan sustav, nećemo imati Vladu, pa što, kome će faliti Milanović, Čačić ili Karamarko?!

Jadan smo mi i tužan svijet. I ako postoji išta dobrog u toj referendumskoj inicijativi, onda je to činjenica da nam je ona još jedared pokazala do koje smo mjere sjebani.

U sretnim i uređenim zemljama ljudi razgovaraju o poslu, o vinu, glazbi i o lijepoj književnosti. Njihova sreća ne ovisi o sastavu parlamenta. Oni o tome ne govore.

Nama je, za razliku od njih, upravo to uvijek prvo na pameti. Zar je stvarno tako važno tko drijema u saborskim klupama??

Zadnje vrijeme stoga ozbiljno razmišljam o tome, nakon svega, kada prođe neko vrijeme, da okupim nešto ljudi pa da krenemo skupljati potpise za referendum o ukidanju Sabora.

Neće nam, računam, trebati mandarine ni tombole. Milijun i pol, dva, tjedan dana uvrh glave. Hoćemo li baciti oklade? Imate li hrabrosti?? Jeste li spremni staviti svoj potpis??