Pisma iz Hrvatistana: Sit gladnome ne vjeruje

'Svaki dan, kada su ostali odlazili u školski restoran, kriomice me je pitao imam li što za jesti i je li možda netko od djece izostao iz škole kako bi mogao pojesti njegov obrok. Njegovo žalosno lice nemoguće je opisati riječima, a kada je nekoliko puta ponovio isto pitanje, suze su mi krenule na oči.'

Riječi koje ste upravo pročitali novinarima je ispričala učiteljica koja radi u jednoj našoj osnovnoj školi.

Tužna priča o gladnome djetetu, koje doslovce žica zalogaj, potaknula je zatim Igora Češeka i Boru Grubišića da kao prijedlog proračuna za iduću godinu Saboru upute amandman o povećanju subvencioniranja prehrane siromašne djece.

Svota, što bi rekao sir Oliver, prava sitnica, milijun i pol kuna. Otprilike kao da Todorić na kiosku kupi pola kutije šibica.

Njihov je prijedlog, međutim, na saborsku većinu ostavio dojam vica. Bez puno filozofije i objašnjenja - kao da je Grubišić netom ispričao neki izlizani štos o Bobiju i Rudiju - amandman je odbijen.

Računica je i više nego jednostavna – ako damo gladnoj djeci, manje će ostati nama. Pa smo tako već sutradan mogli pročitati kako će upravo saborskom odlukom političke stranke i nezavisni zastupnici u 2015. iz državnog proračuna dobiti pet milijuna kuna više nego ove godine.

Činjenica da je amandman tako olako odbacila socijaldemokratska većina dovoljno govori o vjerodostojnosti politike Milanovićevih pulena, uz koju bi se po defaultu trebao vezati element socijalne osjetljivosti. U Hrvatskoj, rekoše, nema gladnih. Ajde, baš lijepo.

Međutim, prema podacima koje su Ministarstvu obrazovanja i Ministarstvu socijalne politike dostavile osnovne škole, u Hrvatskoj momentalno diše nekoliko hiljada klinaca kojima je školski obrok jedino što će taj dan staviti u usta. Da je samo jedan, bilo bi previše.

Ili, ako želite nešto još poraznije, prema podacima riječkog Centra za socijalnu skrb, najmlađi korisnik jedne gradske pučke kuhinje rođen je, pazite sad, 2013. godine.

Odnarođeni glavonje u Saboru, dakako, nemaju pojma o tome i ne mogu shvatiti kako živi prosti puk. Zvuči patetično, slažem se, ali je nažalost tako.

Njihova je plaća petnaestak i kusur hiljada kuna. Ručak u saborskom restoranu, koji, nota bene, ne podliježe Zakonu o fiskalizaciji, stoji 36 kuna. Juha, glavno jelo, salata i desert. Kava je tri i pol kune.

Godišnje se u prosjeku tamo poloče tri hiljade litara piva, 450 litara vina i 50 litara žestokoga. Kako je sabornica manje-više gotovo uvijek poluprazna, u što se možete uvjeriti prilikom svakog teve prijenosa, nije teško zaključiti što je glavna preokupacija pervertita na Markovu trgu.

Ni to, međutim, nije sve, da se poslužimo diskursom stare televizijske reklame. Čak i troškovi njihovih privatnih, skupih restoranskih večera u pravilu završavaju u računovodstvima nacionalnih orijaša ili firmi koje su u većinskom vlasništvu pojedinih lokalnih uprava. Dakle, vi ih plaćate.

Sjetit ćete se, vjerujem, one priče kako su Šeks, Kalmeta i njihovi pajdaši onomad organizirali desant na Korčulu, nanoseći pritom ozbiljne gubitke mladoj janjetini i škampima, sve zalijevajući ratni pohod buteljama vrhunskoga vina, pa daj nam Ozrenka još jednu, pa još, i tako do 18 hiljada kuna. Tko će platiti račun, gospodo? Stavite vi to lijepo na Jadroliniju.

'Nemojte se time baviti, zar će nam se još sada zavirivati u tanjur', jedino je što je tada uspio izustiti drskošću javnosti prestravljeni šef lokalnoga HDZ-a Lovre Botica, ne vodeći mnogo računa o tome da su upravo oni ostali još rijetki u čijim se tanjurima ima što vidjeti.

Dok ovo pišem, mislim o Gotovcu. Danas mu je godišnjica smrti. Kada ne bih znao kontekst njegovih riječi izrečenih '91. pred komandom JNA, mislio bih da nam je govorio upravo o Milanoviću, Karamarku i sličnima.

'Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – vaše je. Vi to plaćate, vi za to radite.'

Najveći je zajeb Sotone, kažu, u tome što nas je uvjerio da ne postoji. Najveći zajeb odnarođene hrvatske političke kaste je u tome što vas je uvjerila da vi trebate nju, a ne ona vas.