Pisma iz Hrvatistana: Sretan vam neradni Dan antifašističke borbe, lijeni filofašisti

Zaista, ne mora čovjek biti bogzna kako mudar da bi zaključio sljedeće – danas, 2015. godine, a trendovi nisu od jučer, da budemo načisto s time, Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj ima tek jedan jedini smisao: zgodna je to prigoda da se produži vikend i da poslovično radišni Hrvati spoje što više neradnih dana. Baš nikakve druge simbolike, nikakvog značaja, nikakvog sjećanja, nikakve pouke i nikakvog smisla nema u tom obilježavanju dvadeset i drugog dana mjeseca lipnja.

Pogledajte i sami, što nam danas znači Dan antifašističke borbe? Jedno veliko i apsolutno ništa. I da su nacionalisti iz domaćeg uzgoja ne znam kako skloni svojim šefovima, da ne vole svirat qrcu, toćat noge u plićaku i zajebavat ženu što im donosi mlako pivo iz obližnjeg birca, 22. lipnja u Hrvatskoj bio bi najnormalniji radni dan. Ovako, dobro dođe - bolje džabe ležat, nego džabe radit - pa neka je i od ušljivih partizana.

Biti antifašist, kako nas uče pametniji od nas, ne znači živjeti u prošlosti. Biti antifašist znači braniti pravo na različitost, graditi društvo tolerancije, poticati mirotvorstvo, a ne agresiju. Što mi danas imamo od svega toga? Četvrt je stoljeća prošlo, a hrvatsko društvo svejednako živi svoju '91. Ludilo s početka devedesetih - kada se povampirena žgadija otvoreno pozivala na tekovine Pavelićeve Endehazije ne bi li na taj način kamuflirala svoju crvenu partijsku prošlost, i kada je Otac nacije drvio o višestoljetnim težnjama naroda i javno manifestirao orgazmičko zadovoljstvo činjenicom da mu žena nije Židovka ni Srpkinja - bez greške je transplatirano u dvije tisuće petnaestu godinu. Vrijeme je možda drugo, ali diskurs, običaji, načini, atmosfera i pravila ponašanja posve su isti.

Doista, o kakvom pravu na različitost i toleranciji možemo govoriti u zemlji u kojoj je, nakon onog suludog referendumskog izjašnjavanja, mržnja prema drugačijima i službeno postala ustavnom kategorijom? O kakvom mirotvorstvu i dijalogu govorimo u zemlji u kojoj kompletan maksimirski stadion, predvođen praznoglavim nabijačem kožne mješine, zapjenjenih usta urla ustaški poklič, dok dobar dio državnog vrha u svečanoj loži glođe sendviče, gricka kikiriki, otpija traminac, češka muda i u svemu tome ne nalazi baš nikakav problem?

O kakvom antifašizmu možemo govoriti u zemlji u kojoj gradonačelnik drugog najvećeg grada i istaknuti član vladajuće partije svečano pušta u promet spomenik postrojbi koja se diči imenom istaknutog borca protiv antifašizma, Pavelićevog bojovnika Rafaela Bobana? Doista, o kakvom antifašizmu govorimo na mjestu gdje izaslanica predsjednice vergla bedastoće o tome kako nema nikakvog straha od fašizma, dok oko nje doslovce plešu i orgijaju spodobe u ustaškim uniformama?

Ajde, nemojmo biti hlebinci i zanositi se fantazijama i neutemeljenim nadanjima. Živimo u državi u kojoj prigodne politikantske izjave o važnosti antifašizma pucaju po šavovima od hipokrizije i ne prelaze razinu puke kurtoazije i jeftine kozmetike za uljuđeni svijet.

Živimo u državi u kojoj je uništeno preko tri hiljade spomenika NOB-a, dok se istovremeno na svakom drugom uglu koče kukasti križevi i ušato U, u kojoj se antifašizam nužno, namjerno i pogrešno dovodi u ravnovjesje s komunizmom, i u kojoj, na kraju krajeva, baš sve - i pokušaj puča na Markovu trgu, odrađen pod egidom borbe protiv 'crvenih' i Jugoslavena, i postrojavanje ustaša iz AHSP-a na glavnom zagrebačkom trgu, i inauguracija novoizabrane predsjednice na kojoj su glavne zvijezde bili pripadnici filoendehaškog i kriminalnog miljea, i napadi na nepoćudne kazališne redatelje, i recentni otkazi najvrsnijim perima u novinskim redakcijama, i svastike na utakmicama reprezentacije, i fotografija potencijalnog premijera s prononsiranim nacistom maskiranim u kvazinovinara – sugerira namjeru da se antifašizam jednom zauvijek, s društvenih margina na kojima je danas, preseli u ropotarnicu povijesti. Sretan vam stoga neradni Dan antifašističke borbe, lijeni filofašisti.