Pisma iz Hrvatistana: Što je gradonačelniku smiješno u namještanju natječaja?

Nije se zapravo dogodilo ništa spektakularno. Ništa novo, ništa skandalozno. Namještali su se natječaji i prije, nije to od jučer, niti je to izmislila lokalna gradska vlast. U nas to ionako dođe više kao pravilo nego kao iznimka.

Naslušali ste se, vjerujem, i sami takvih priča od rodbine ili prijatelja: pošalje tako čovjek molbu za posao, uvjeren u presudnost vlastitih kvalifikacija, znanja i iskustava, a zatim ostane nemalo iznenađen kada radno mjesto popuni netko tko jedva zadovoljava elementarne kriterije. Neka vas to ne čudi.

Svaki poslodavac vičan ozbiljnome biznisu ide za time da probleme rješava u hodu, jednostavno, bezbolno i brzo, ne vodeći puno računa o tričarijama kao što su zakonski propisi, forma, kompetencije, kompetitivnost, transparentnost i slične pizdarije. Da posao ne trpi. Vrijeme je novac. Zaboga, niste li i sami sanjali taj zlatni kapitalizam?

Uopće, vrag su ti konkursi. Nepotrebno gubljenje vremena i živaca. Pusta birokracija. Zamislite, raspišete natječaj, pa stigne sto pedeset molbi, pa sazovi komisiju, pa sve čitaj, pa analiziraj, pa odaberi jednoga, pa se žali ovaj, pa se žali onaj, pa hiljadu nepotrebnih problema i zavrzlama.

Jednostavnije je imati svog čovjeka, namjestiti natječaj po njemu i problem riješen. Valja štedjeti vrijeme i izbjeći suvišne komplikacije. Znaju to, naravno, i u Gradu Varaždinu, pa su upravo na takav, jednostavniji i bezbolniji način riješili gordijski čvor oko dječjeg odmarališta na Rabu, kojim je dosad upravljao varaždinski DND, a odsada će to činiti Gradska tržnica, firma u stopostotnom vlasništvu Grada.

Nije se zapravo dogodilo ništa spektakularno. Ništa novo, ništa skandalozno. Namještali su se, kažem, natječaji i prije, jedina razlika je u tome što je sada netko - po prvi puta, hrabro ili neoprezno, mrtav hladan - činjenicu da je natječaj za mjesto upravitelja dječjeg odmarališta na Rabu namješten obznanio posve javno, na konferenciji za novinare.

Ono što se, dakle, dosad radilo prešutno, ispod žita, štono se kaže, sada je postalo javno. Uistinu, vrijedna je to spoznaja. 'Obavili smo prvo razgovore s Gradom Varaždinom i potom s gospođom Vincek(...)Predložili smo joj da ju zaposlimo i ponudili određene uvjete i stalno zaposlenje u Gradskoj tržnici. S njom smo načelno dogovorili da će pristati. Naravno, moramo raspisati i raspisat ćemo javni natječaj da bismo ispunili sve zakonske formalnosti te bi ona s 1. siječnja počela raditi', izjavio je pred neki dan na press-konferenciji ravnatelj Tržnice Predrag Ciglar.

Zvuči blesavo, ali čak ni to nije najskandaloznije u cijeloj priči. Ok, možda je čovjek doveden pred gotov čin. Skandaloznije od toga je to što je u tom trenutku pored njega sjedio njegov nadređeni, gradonačelnik Goran Habuš, smješkajući se kao da se prepričavaju doživljaji s maturalca ili kao da je upravo čuo priču o jednom spaljenom gradonačelniku koji se, zamislite, netom po preuzimanju mandata napio kao letva i razbio službeni auto.

I možda zvuči blesavo, ali čak ni to - dakle čak ni nespretno javno priznanje namještanja natječaja ni gradonačelnikov blagoslov istoga - ne biste vjerovali, nije najskandaloznije u cijeloj priči.

Najskandaloznije je na kraju ispalo to što su se cijelu priču drznuli objaviti lokalni mediji. To je, dakle, jedino oko čega se lome koplja zadnjih nekoliko dana. Zamislite vi taj bezobrazluk.

Pobogu, pa zar upravo to nije osnovna zadaća medija? Nikome pritom nije palo na pamet da bi takvi javašluci lokalnih drmatora možda bili više iznimka nego pravilo kada bi mediji, kao korektiv društva, prkoseći raznoraznim pritiscima, još kritičkije i još nemilosrdnije radili svoj posao.

Zgodna je, da ne zaboravim, bila i opaska jednoga kolege: 'Zamislite samo kakve bi bile reakcije da se nešto slično odigralo u režiji lokalnoga HDZ-a?'