Pisma iz Hrvatistana: Ta mala slatka stvorenja

Kolega Boris Ratković, poznati varaždinski novinar, u svojoj se pretposljednjoj kolumni, objavljenoj na stranicama ovih novina, opravdano zgražao nad imbecilnim komentarima koje čitatelji ostavljaju ispod tekstova objavljenih na internetskim portalima i pripadajućim forumima.

Piše: Super User

Objavljeno: 16.04.2014. 17:57

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

 

Kao povod poslužile su mu reakcije čitatelja izazvane viješću o nemilom događaju koji se odigrao na terasi jednog popularnog kafića na splitskoj Pjaci. Unatoč činjenici što se svaki normalan čovjek naježi i posrami svaki puta kada pročita nešto slično, jer ga na to tjera elementaran kućni odgoj, takvo verbalno divljanje ne predstavlja, jasna stvar, ništa novog. Problem nije od jučer. Svi mi koji već godinama svoje tekstove objavljujemo na internetskim portalima vrlo dobro znamo kako to izgleda kada vas netko - nerijetko zaštićen potpunom anonimnošću - proziva, omalovažava, podcjenjuje, minorizira vaš trud, prijeti vam ili vas jednostavno vrijeđa bez ikakvih posljedica.

Obično je riječ o kojekakvim psihopatima, voajerima, pervertitima ili pak o dokonim penzićima kojima se više ne diže pa onda, dok žena gleda sapunice, drkare po portalima, ostavljaju stupidne komentare i misle kako će ispasti jako duhoviti i mudri. I taman kada sam završio skicu ovotjedne kolumne, u kojoj sam mislio argumentirati svoj stav o tom problemu i uputiti apel urednicima da sačuvaju dostojanstvo autora i zabrane bilo kakvo komentiranje ispod tekstova, obradovao me je jedan neočekivani mail.

Poslije dugo vremena javlja se dragi prijatelj, zaposlen u maloj, renomiranoj izdavačkoj kući, nećemo joj spominjati ime, nije pristojno eksploatirati ukazano povjerenje i novinski prostor za pravljenje besplatnih reklama, pita kako zdravlje i moli da mu, ako mi to ne predstavlja neki naročit problem, za potrebe jedne zbirke kratkih priča koja bi trebala izaći najesen, napišem pet kartica o radostima posjedovanja i o ljubavi prema kućnim ljubimcima. Po mogućnosti psima, jer poanta nije, kako kaže, u egzotici, već u svakodnevnosti.

Oduševljen pristajem, em što mi je teško odbiti dragog čovjeka, em što smatram da je ljubav prema psima(i životinjama općenito)analogna ljubavi prema ljudima. A kako odnedavno i sam posjedujem novog kućnog ljubimca, nećete se ljutiti, dragi građani, ako se malo odmaknem od politike i gorućih problema, i sljedećih nekoliko redaka posvetim tom dražesnom stvorenju. Valja pisati priče o psima zato što ih oni sami, kako je to lijepo objasnila Rujana Jeger, ne mogu napisati. A sigurno je da ih zaslužuju, vjerujem da ćete se složiti.

Ljubav prema dlakavim četveronošcima u mom je slučaju hereditarne prirode. Odrastao sam okružen rasnim psima što ih je uzgajao i dresirao moj neponovljivi babo. Sjećam se, nekada ih je u dvorištu znalo biti i dvadeset. Zahvaljujući tome, vrlo rano sam, još kao klinac, spoznao svu kompleksnost i dubinu njihove duše, tako da danas mogu reći, pod punom moralnom i materijalnom odgovornošću, kako su neki od njih bili kudikamo pametniji od većine ljudi koje sam sretao. Neću pretjerati ako kažem da su mi oni u dobroj mjeri obilježili život. Ne biste vjerovali, ali neke krucijalno važne stvari u ovom svom banalnom postojanju nisam naučio od ljudi, već od tih malih slatkih stvorenja.

Što bi rekao pjesnik, odani lajavci i ja volimo se javno. To je ljubav koja nama kraj. I dandanas posjećujem kinološke izložbe, živo pratim kinološku periodiku, zanima me sve u vezi toga. Štoviše, ta ljubav kao da svakim danom dobiva novu dimenziju. U zadnje vrijeme, primjerice, sve više me zaokuplja briga oko napuštenih pasa. Tako odnedavno, kao što sam već spomenuo, imam novog ljubimca koji je samo moj. To je mješanac, ali da me ubijete ne znam kojih dviju pasmina. Jedan od onih koje domaći ljudi nazivaju čistokrvnim uličarima. Zove se Miro.

Kada sam ga prije otprilike dva i pol mjeseca dovukao pod svoj krov bio je malo, ofucano, šugavo psetance, ali danas je to već pravi ušminkani mladac. Čist, cijepljen, čipiran. Svaki mogući trenutak provodimo zajedno. Šetamo, veselimo se, igramo, zavodimo kuje. To biste trebali vidjeti, nije da se hvalim, ali moj mladac je pravi hercenbreher. Taj cucak, uvjeravam vas, kao da ima neke ljudske karakteristike. Dok radim, on mirno leži pod mojim nogama i strpljivo glođe gumenu kost. Ako mu se nešto od onoga što napišem ne sviđa, e onda mahnita, podigne nogu ili rep i ostavi svoj trag. Neka svi vide. Kao da se hvali time. Uopće ga ne zabrinjava što pritom ispada krajnje blesav. Valjda će sada biti sretan kada mu za par dana otkrijem da sam mu posvetio čitavu kolumnu.

Ponekad mi se čini da bi se moj Miro, kada bi to uopće nekoga zanimalo, na nekim psećim izborima deklarirao kao desničar. Možda griješim, ali ja sam takvog dojma. Svaki puta kada kritiziram nesposobnost kvaziliberalne ljevice on veselo oblizuje njuškicu i maše repom. Međutim, svaki puta kada upozoravam čitatelje na opasne namjere povampirenih kriptoustaša on podivlja, reži i kao da mi svojim neuračunljivim ponašanjem želi sugerirati da sam marksist, da se parolaški obračunavam sa svima koji nemaju isto mišljenje, da dijelim lekcije, da kompiliram, da sam skromnih kapaciteta, da bi trebao poštovati domovinu i najprije počistiti pred svojim vratima.

Znam da mi pritom ne želi ništa loše. Zato ga i volim. Znam ja da postoje i lakši životni putovi od moga: promijenit deset stranaka, uništit sve čega se dohvatiš, pa se po stranačkoj liniji zguzit na neko činovničko ili direktorsko mjesto, a onda u penzijskom dobu glumit moralnu vertikalu. To je već stara hrvatska priča. Ali kako tom jadnom psećem mozgu objasnit da postoje i moralni ljudi koji slijedeći svoje bolesne ambicije ne gaze sve pred sobom i koji se trude pošteno raditi posao za koji su plaćeni. To je već vrlo komplicirano.

Zbog toga mi neki put dođe da ga odalamim nogom u tur i pošaljem ga tamo odakle je došao, ali se onda opet raznježim i pustim ga da se iživi. Već sutra ćemo, znam, igrat se u parku i naganjat onu zgodnu labradoricu gospođe Dujmić, kat ispod. Uostalom, znam da i on mene voli. Što bi on bez mene koji ga hranim, pazim i tetošim kada mu je teško. Bez mene on je nitko i ništa. Ja sam sav njegov svijet i smisao njegova postojanja. Da nema mene, za njega nitko ne bi znao. Bez mene, on bi bio tek obična ulična džukela, ostavljena na milost i nemilost šintarima. I zato ga ne dam za sav novac ovoga svijeta. Moj Miro, hercenbreher među kujicama. To malo slatko stvorenje.

Komentari