Pisma iz Hrvatistana: Trinaest nedodirljivih

Nekada su bila Sedmorica veličanstvenih. Pa onda nakon njih Dvanaestorica žigosanih. Ovih je danas trinaest. Moglo bi ih se nazvati različitim imenima. Naprimjer, Trinaest nedodirljivih.

Lijepo to zvuči, baš onako epski. Oni doduše nemaju koltove ni pinzgauere jer im to ne treba. Vremena su se, što reče pjesnik, promijenila. Oni imaju svoje anđele čuvare, tamo gore, na Markovu trgu u Zagrebu.

Nezgodno je to kazati, znate kako je, uvijek se nađe onih koji pogrešno shvate, ali ja u njih baš i nemam bog zna kakvo povjerenje. To je tako. Ne bi ni oni, znam, imali u mene da sam ja u njihovoj, recimo, a oni u mojoj koži.

Njihove odluke od iznimne su važnosti za funkcioniranje društva u kojem živimo. Pa ipak, i kao takve su gotovo potpuno nepodložne kritici.

Za razliku, recimo, od premijera, ministara ili pak predsjednika države, čije i najsitnije poteze pratimo, komentiramo i mislimo kako je naše pravo i obaveza podvrći ih kritičkoj analizi, Nedodirljive i njihove postupke ne kontrolira nitko.

Čak ni onda kada su ti postupci moralno dubiozni i socijalno potpuno ignorantski. A upravo takvima, moralno – neki će reći čak i pravno – dubioznim i socijalno ignorantskim doimaju se njihove recentne odluke o pravu na povlaštene mirovine i pravu na ljetovanje u državnim rezidencijama. Jasna stvar, njihovom pravu na povlaštene mirovine i njihovom pravu na odmor u vilama.

U zemljama zrele demokracije, netko bi možda i potegnuo pitanje o mogućoj neobjektivnosti i mogućem sukobu interesa.

U zemlji, međutim, kakva je naša - u kojoj ročišta započinju Perkovićevim budnicama i u kojoj se nasilno guranje prsta u prkno smatra tradicionalnim izrazom dobrodošlice - na to se nitko ne obazire. U nas se takve stvari smatraju potpuno normalnima.

Bira ih natpolovična većina saborskih zastupnika. Najčešće po kriteriju stranačke podobnosti. Profesionalne reference su dobrodošle, ali daleko od toga da su u prvome planu.

U praksi se dakle sve manje-više svodi na perverznu trgovinu između pozicije i opozicije. Nešto kao naši i vaši.

Dosad je kroz njihove redove prodefilirala uistinu šarolika galerija likova. Zbog nekih su se čak, budući da nisu imali dovoljno staža, mijenjali i zakoni. Neki su pravosudni ispit polagali sedam godina.

Bilo je i onih koji su javno priznavali kako su do pojedinih odluka i rješenja dolazili za vrijeme dugih večernjih šetnji uz more u pratnji Vladimira Šeksa. Neki su čak tvrdili da je u obrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin.

Bilo je i onih koji su bili pod optužbama za silovanje, koji su naoružanoj bulumenti divljaka onomad zaželjeli tek smirene prste na okidaču pri traženju neprijateljskih čela.

Bilo je šovinista koji su ženama imali za poručiti tek ono famozno – više rađaj, manje pričaj.

Sve to dakako upućuje na činjenicu da su i oni samo ljudi od krvi i mesa. Mislim, ti ustavni suci.

Upravo tako trebalo bi ih i doživljavati. Samo ljudi. Ni bolji ni gori od nas. A ljudima - nezgodno je to kazati, znate kako je, uvijek se nađe onih koji krivo shvate - baš i nije za vjerovati.

Pogotovo onda kada imaju priliku da sami odluče o vlastitoj komociji.