Pisma iz Hrvatistana: Unutrašnji i vanjski neprijatelji

Neprijatelj, znamo to još iz osnovne škole, nikada ne spava. Isto kao što znamo da postoji više vrsta neprijatelja, od kojih se najčešće spominju oni unutrašnji i oni vanjski.

Što je u svakom slučaju puno bolje nego da ih nema. Jer, kad neprijatelja nema, znamo i to vrlo dobro, onda ga valja izmisliti.

A to je već posao za eksperte. Možda na prvu ne izgleda tako, ali riječ je o delikatnom i nimalo lakom zadatku. Ništa se tu ne smije prepustiti slučaju. I najmanja pogreška mogla bi značiti posvemašnju katastrofu.

Stoga ne čudi da je rješavanje problema povjereno kvalificiranim i dokazanim stručnjacima. Ne znam jeste li primijetili, svi oni u pravilu zauzimaju one radikalno desne pozicije ideološkog spektra.

Zadnjih dvadesetak godina omiljena teza nacionalističkih filozofa svakako je ona o podjeli svemira na 'mi' i 'oni'. Ovo 'mi' nije zapravo nikada do kraja definirano i mijenja se po potrebama. Ovisno o tome kako zapušu vjetrovi interesa.

A ovo 'oni' možemo biti svi mi koji nismo 'mi', a mogu biti i kojekakve crne sile, živa i neživa bića, najrazličitije stvari i pojave.

Najjednostavnije bi možda bilo reći kako se pod 'mi' misli na Hrvate s pedigreom, stamene dinaride junačkih desnica koji su nakon hiljadu godina hibernacije napokon dosanjali svoj san, dočim se pod 'oni' misli na sve ostale, dakle neprijatelje koji ovoj zemlji žele zlo, a takvih, znate i sami, nije malo.

Sjećate se zasigurno kako je onomad Hrvatsko slovo ustvrilo da bi Hrvatska bila i u finalu Svjetskog prvenstva u nogometu da su nam to dopustile neke crnosile koje se još nisu pomirile s time da 'mi' imamo svoju vlastitu državu.
Ili one genijalne konstatacije Prvog Predsjednika i Oca Nacije kako bi on zasigurno dobio Nobelovu nagradu samo da nije Hrvat.

Iznenadili biste se kako je dugačka lista onih što su se zadnjih godina, ni krivi ni dužni, našli na strani neprijatelja i čija su imena klasificirana i zavedena u toj zloglasnoj kategoriji 'oni'.

Neprijatelj tako može biti inteligencija – 'Inteligencija je takav društveni sloj koji je podložan najvećim lutanjima. Inteligencija je tipična socijalistička floskula.'

Ili profesori – 'Nedavni štrajk u srednjim školama smišljeni je pokušaj kojemu je cilj obaranje Republike Hrvatske.'

Pa onda doktori – 'U Zagrebu neki kirurzi, dok operiraju pacijente, pjevaju: Jugoslavijo, Jugoslavijo!'

Neprijatelji mogu biti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno - prodane duše.

Ili, recimo, djeca iz miješanih brakova – 'Od ljudi iz miješanog braka ne možemo očekivati da srcem rade za ovu državu, jer krv nije voda.'

Ili humanisti – 'U Zagrebu odavno žive i oni koji izigravaju kozmopolite, humaniste, europejce, univerzalce, liberale, demokrate, a zapravo su svi odreda protuzagrepčani i protuhrvati.'

Pa zatim Djed Mraz – 'Djed Mraz je plod komunističkog i socijalističkog sustava i anglosaksonskih nasrtaja.'

Pa onda, ne biste vjerovali, kafići – 'Kud god kreneš, oči ti probodoše sve sami bistroi, marketingi, šopovi, fast-fudi, kafe-barovi, butigi, djuti-šopovi i tako dalje, što ne samo da nije nacionalno opravdano, nego je pravi jezikocid nad hrvatskim jezikom, a time i nad hrvatskim narodom.'

Neprijatelji mogu biti vragovi. Crni, žuti, zeleni, kakvi god. Neprijatelji mogu biti i životinje. Evo, recimo, guske – 'Danas ima tih gusaka koje idu za velikim idejama i integracijama, jer su im premali okviri naše države i našeg naroda.'
Ili, zašto ne, štakori – 'Štakorolika je pošast upravo u svom procvatu. Nažalost, tu smo, vidimo što se događa. Da čovjek svisne od jada. Hrvat, a štakor.'

A Milan Kujundžić, predsjednički kandidat radikalne desnice, upravo nas je ovih dana prosvijetlio spoznajom da neprijatelji mogu biti i jazavci – 'Oni nas žele zadržati u tim rovovima, jer oni od njih jedino imaju koristi, i kao jazavci iz tih rovova truju i uzimaju sve od hrvatskoga naroda.'

Hrvatska bi, jasno vam je, bila prava arkadija, zemlja bezbrižnih satira što se šeretski nehajno ševuckaju po brdima i pušu u frulice, samo da nije tih vražjih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja. Samo da nije te inteligencije, tog usranog Djeda Mraza, tih komunista i tog zoološkog vrta oko nas.

Kompletna povijest hrvatske nacionalističke retorike može se svesti na tu jeftinu, izlizanu priču kako nas Hrvate uvijek netko drugi drži za jaja i kroji nam sudbinu.

Ruža Tomašić na tome je napravila karijeru, Marko Perković od toga je kupio Harleya i penthouse, Crkva od toga radi pravi biznis.

Svim tim kujundžićima, karamarkima, barišićima, bozanićima, ivkošićima, pavkovićima i ivasima puna su usta nekakvih neprijatelja i za sve su im vazda krivi 'oni'.

A Hrvatsku, gle čuda, opljačkaše upravo njeni najvrliji sinovi.

Pa se čovjek nešto pita, hoćemo li ikada od tih pametnjakovića čuti nešto u smislu – na stranu sad neprijatelji i 'oni', ruku na srce, najviše smo ipak zasrali 'mi'?