Pisma iz Hrvatistana: Zašto se o spolnom odgoju ne pita don Nedjeljka Ivanova

Zadnjih dana, otkako je novi ministar Vedran Mornar preuzeo resor prosvjete, naslijedivši u vrućoj fotelji smijenjenog Željka Jovanovića, kao dva najveća problema našeg obrazovnog sustava u medijima se najčešće ističu prijepori oko famoznog zdravstvenog odgoja i problem preopterećenosti učenika.

Ok, dozvolit ćemo da nekome tko stvari promatra sa strane to može tako izgledati, ali situacija na terenu je, vjerujte mi, kudikamo kompleksnija. U praksi, stvari baš i nisu tako jednostavne, reklo bi se crno-bijele.

Mogli bismo čak reći: kada bi zdravstveni odgoj i preopterećenost doista bili najveći problem, svi bi - i ministar, i profesori, i djeca, i roditelji – imali mnogo razloga za zadovoljstvo. To bi značilo da je sustav postavljen na zdrave temelje i da funkcionira na zavidnoj razini.

 Iskustva iz prakse, međutim, ukazuju na more drugih, ne tako prozaičnih problema s kojima se svakodnevno susreću akteri nastavnog procesa, a o kojima se u javnosti malo govori.

Jasna je stvar, kaotično stanje u obrazovanju posljedica je kaosa u društvu općenito. Riječ je o veoma snažnim uzročno-posljedičnim vezama. Jer, teško da bi u državi u kojoj ništa ne funkcionira kako treba jedan segment, pa neka to bude i obrazovanje, mogao funkcionirati ne znam kako uspješno.

Naš obrazovni sustav, baš kao i gospodarski, baš kao i zdravstveni, baš kao i svaki drugi, pati od duge i teške bolesti, a to je kronični nedostatak bilo kakvog dugoročnog planiranja, bilo kakve razvojne strategije tipa gdje se mi vidimo za deset godina i što bismo trebali raditi da do toga dođemo.

Kod nas sve funkcionira na razini posvemašnje stihije. Sve se svodi na nekakva palijativna rješenja koja u pravilu nikada ne zažive u praksi. Probat ćemo jedno, ako to ne upali izmislit ćemo nešto drugo, ako ni to ne uspije izmislit ćemo treće i tako unedogled.

Tko danas više uopće spominje onaj opjevani HNOS, danas je u modi Bloomova taksonomija, ciljevi i ishodi, sutra će, režite me gdje sam najtanji ako neće, na tapeti biti nešto sasvim deseto.

Malo ćemo ukinuti ocjenjivanje na polugodištu, pa ćemo ga zatim vratiti, onda ćemo ukinuti ocjenjivanje u potpunosti, ukinut ćemo usmene ispite, a onda shvatiti da to baš i nije vrhunac mudrosti, nakon toga ćemo uvesti malu maturu, pa ćemo zatim i nju ukinuti...

Sustav kao da je alergičan na bilo kakvu vrstu dosljednosti. Takva lutanja, osim toga što od njih nema velike koristi i što nepotrebno zbunjuju, su dakako i enormno skupa.

Previše vremena i pažnje posvećuje se birokraciji i formi, a premalo samom sadržaju. Ako se takav trend nastavi, zanimanje profesora za pet godina neće se mnogo razlikovati od zanimanja administrativnog tajnika. Što je, složit ćete se, pogubno i potpuno suludo.

Premalo pažnje posvećuje se i edukaciji nastavnika. Stručna usavršavanja na međužupanijskim razinama, recimo, nerijetko su također tek zadovoljavanje forme i predstavljaju čisti gubitak vremena i novca.

Evo vam primjera, početkom idućeg tjedna za učitelje iz osnovnih škola organizirana je edukacija vezana uz građanski odgoj. Ok, to će se odraditi, zadovoljit će se forma, potrošit će se neko vrijeme i potrošit će se pare.

E sad, gdje je problem? Problem je u tome što trenutno još nitko živ ne zna hoće li, i u kakvom obliku, taj građanski odgoj uopće postojati u nastavi sljedeće školske godine. Možda hoće, možda neće. Vidjet ćemo. A možda i nećemo. Jedno od toga.

Problem preopterećenosti također se sagledava iz pogrešnog rakursa. Tom problemu treba prići izuzetno pažljivo i s rezervom. Postavlja se pitanje za što mi točno pripremamo učenike. Pripremamo li ih za ispit, za državnu maturu ili, ajmo tako reći, romantično zvuči, za život.

Nitko od njih, jasna je stvar, neće učiti baš ništa, ako ih se na to ne prisili. Barem u osnovnoj i srednjoj školi. Svi oni branit će se onim vječitim pitanjem – a kaj to nama treba u životu?

Dosad je ta priča o preopterećenosti vrlo često bila izgovor za klasični nerad i muktašenje, pa se tako svako malo znalo dogoditi da učenici dođu u prvi razred gimnazije bez da su ikada čuli za Otomansko Carstvo, a od sedam padeža materinskoga jezika znaju naslovkati eventualno do akuzativa.

 Stoga bih se usudio reći: današnji klinci nisu propterećeni, oni su izgubljeni. U današnje vrijeme dostupnosti svih mogućih informacija, oni te informacije ne znaju filtrirati, ne znaju što bi s njima i ne znaju razlikovati bitno od nebitnoga.

Upravo zato događa se da klinci u nižim razredima osnovne škole znaju instalirat igricu na računalu, znaju hakirat profil na fejsu, ali ne znaju naći datum kada im počinje škola. Nije dakle problem u tome da se učenicima servira višak informacija, stvar je u tome da ih se nauči razlučivati važno od nevažnog.

Današnji klinci školu shvaćaju kao potpuno mrsko mjesto, ustanovu u kojoj će morati potratiti dvanaest godina svog života, preživjet ih u hibernaciji, a onda će im država pronaći posao. Ta su vremena, međutim, već odavno prošla. Zadaća je sustava da ih i tome nauči.

Da se sada ne dotičemo pitanja kako se prema obrazovanju odnosi društvo u cjelini, da ne govorimo o tome koliko ulažemo u obrazovni sustav, koliko su ta sredstva ispod razine europskog prosjeka, da ne govorimo o potrebi osuvremenjivanja nastavnih programa, da ne govorimo o položaju i plaćama profesora.

Sve su to, kao što vidite, problemi koji bi trebali biti prvi na listi prioriteta. Sve su to problemi u usporedbi s kojima tzv. spolni odgoj ispada čista romantika. Mlaka kamilica. Kakvi bakrači, kakav spolni odgoj.

Iz nekog razloga, međutim, ministar Mornar kao svoj prvi potez najavio je razgovor s kardinalima Bozanićem i Puljićem. Ok, ministar je, govorim to bez imalo ironije, dokazano pametan i hrabar čovjek, da nije ne bi preuzeo mandat koji će trajati godinu i pol.

Ali, razmislite malo, što bi, pobogu, Bozanić i Puljić mogli znati o seksualnim pitanjima? Zar ne bi bilo oportunije, ako je već odlučeno da se taj problem riješi prvi, da o sudbini seksualnog odgoja u našim školama odluči stari pedofil don Nedjeljko Ivanov. Dokazano je, naime, da u vodama onanije i petinga on pliva kudikamo spretnije od rečene dvojice.