Pisma iz Hrvatistana: Zašto smo odbacili pozitivno nasljeđe socijalizma

Čak i kada bismo pristali biti upravo budalasto lakovjerni i neodgovorni prema elementarnoj logici, i kada bismo naklapanja rigidne desnice i gospode u štolama o tome kako je za sve ovdašnje probleme odgovoran netko tko se od duše odijelio prije trideset i pet godina - ili nešto što je u potpunosti potisnuto u svijesti i ne postoji već punih četvrt stoljeća - prihvatili kao činjenicu, preostale bi nam još najmanje dvije zbunjujuće dileme koje bismo morali objasniti prvenstveno sebi samima.

Zajebite sad Tita i njegovu Jovanku – sviralo se mom starom sedamdesetih za Broza, baš kao što se meni na prijelazu milenija sviralo za HDZ, Tuđmana i njegovu Ankicu – ostavite po strani sve prežvakane sentimentalne klišeje poput bratstva i jedinstva. Ako je dakle razdoblje između '45. i '90. uistinu bilo najcrnje razdoblje u našoj povijesti, mračni srednji vijek dvadesetog stoljeća, kako je moguće da čak 87 posto građana koji pamte SFRJ - ispitanih u recentnoj anketi objavljenoj na portalu Moje vrijeme - navodi da se upravo u tom razdoblju živjelo bolje ili puno bolje nego danas?

Pokušajte, uostalom, i sami napraviti mali privatni research na tu temu pa na potezu od Preradovićeve do Vrazove pitajte dvadeset nasumce odabranih sugrađana starijih od četrdeset i pet godina kada se živjelo bolje. Barem petnaest od njih, režite me gdje sam najtanji, reći će vam da je kudikamo bolje bilo u vrijeme mraka. Je li riječ o pukoj nostalgiji? Optimizmu sjećanja?

Cijelu kolumnu Pisma iz Hrvatistana pročitajte u novom broju etjednika.