Pisma iz Hrvatistana: Zašto u Hrvatskoj mogu uspjeti samo bahati

Siniša Filipović svoju je karijeru ambicioznog liječnika – ili šaljivdžije, ovisno o tome kako gledate na stvari – započeo početkom dvijetisućitih kada se kao mladi stručnjak zaposlio u čak dvije zagrebačke bolnice, najprije u Vinogradskoj, a zatim i u KB-u Dubrava.

Objavljeno: 16.04.2014. 18:53

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

 

Godinu dana ordinirao je mladi kirurg po bolničkim hodnicima, zaogrnut bijelom kutom, sa stetoskopom nonšalantno prebačenim preko vrata, obilazio je pacijente, odrađivao smjene, asistirao kod operacija, šivao rane, davao injekcije, možda i spasio pokoji život, i sve bi bilo u najboljem redu, nitko ne bi rekao riječ, da jednoga dana nije pukla afera nakon koje smo doznali da mladi zajebant ima tek devetnaest godina, da ni teoretski, kakav god genijalac bio, ne može imati fakultetsku diplomu, da je završio tek srednju medicinsku i da se cijelo vrijeme lažno predstavljao kao doktor. Zbog čega je naposljetku završio na sudu, pod optužbom falsificiranja isprava i nadriliječništva, no sud je utvrdio da mladi kirurg nije mogao ugroziti zdravlje pacijenata pa ga je oslobodio svih optužbi. Da čitava stvar bude još zabavnija, nakon oslobađajuće presude Filipović je doista i upisao Medicinski fakultet u Tuzli. Stigao je čak do druge godine, zatim odustao zbog anatomije, ali to je za ovu našu priču već manje važno.

Nego, zašto sam se ja danas uopće sjetio ambicioznog i duhovitog Siniše Filipovića? Meni se, naime, njegov slučaj trajno urezao u pamćenje zbog jedne sasvim druge stvari. Kada su jednu liječnicu s odjela gdje je 'operirao' novinari upitali kako je moguće da godinu dana nitko nije primijetio da se mladi doktor lažno predstavlja, ona je odgovorila da to nitko nije mogao primijetiti zato što se gospodin Filipović prema svima ponašao jako bahato pa nikome nije padalo na pamet da ga išta pita, a kamoli da ga ide kontrolirati. Dobro ste pročitali, nitko nije sumnjao u njegovu kvalifikaciju zato što se ponašao bahato.

Upravo tog njenog slikovitog objašnjenja sjetio sam se ovih dana čitajući u novinama vijest o presudi protiv bivše portparolke PU splitsko-dalmatinske Marine Kraljević Gudelj. Ona je na Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu nepravomoćno osuđena na godinu dana zatvora zbog toga što je falsificirala fakultetsku diplomu. S tom istom diplomom Marina Kraljević Gudelj se nakon nastavničke karijere zaposlila u Protuobavještajnoj agenciji, iz koje je onda, prije desetak godina, prešla u Ministarstvo unutrašnjih poslova.

Vi ćete se sad zasigurno zapitati: ako je njena diploma zaista falsificirana, kako je moguće da gospođa Kraljević Gudelj tri puta prođe sigurnosne provjere i tri puta bude raspoređena na različite poslove unutar policije? Dakle ne poljoprivredne zadruge, nego baš policije. Znakovit odgovor na to pitanje ponudila je upravo sutkinja Općinskoga suda Sandra Kantolić – svaki puta kada ju je predočavala, pokazivala je izrazitu bahatost. Dobro ste pročitali, nitko nije sumnjao u njenu kvalifikaciju zato što se ponašala bahato. Kod nas, eto, stvari tako funkcioniraju.

Krivotvorenje diploma, putovnica i ostalih isprava, prepisivanje diplomskih, magistarskih i doktorskih radova, Hrvatima je, naravno, daleko od stranog. Štoviše, moglo bi se čak reći kako je riječ o starom hrvatskom zanatu. Županica Marina Lovrić Merzel, recimo, temu svog diplomskog rada krije kao zmija noge. Poznat je i slučaj Karamarkova faktotuma Milijana Brkića. Čovjek je jednostavno, mrtav hladan, prepisao cijeli diplomski rad. Pardon, iskompilirao. Do koje se mjere unio u posao govori i činjenica da je iz originala prepisao čak i tipfelere. Da ne govorimo o Ćaći Franji, Ocu nacije, koji je elegantno pretipkao tuđu doktorsku disertaciju, a zatim ju predstavio kao rezultat svog dugogodišnjeg istraživačkog rada. Da ne govorimo o njegovoj pudlici, njegovu desničaru s nahtkasla, Anti Đapiću, koji je hladnokrvno, od slova do slova, od zareza do zareza, prepisao 114 od 176 stranica magisterija svog mentora Borisa Kandarea. I da stvar bude još stupidnija, što baš i nije jednostavno, pritom ga uopće nije spomenuo u popisu literature.

Nije, kažem, falsificiranje i prepisivanje ništa nova u Hrvata. Ono što je, međutim, svim tim falsifikatorima i prepisivačima zajedničko, ono što ih povezuje i čini istima, upravo je besprizorna bahatost. Ta vražja bahatost ponekad zna biti odlika glupavih, zna biti odlika sebičnih, zaljubljenih, usamljenih, umišljenih, ne kažem da to nije moguće. Međutim, u najvećem broju slučajeva bahatost je odlika iskompleksiranih i nesposobnih debelokožaca koji vrlo dobro znaju da su negdje usrali motku i kojima je silno u interesu da vi to nikada ne saznate. Bahatost im nekako dođe kao zadnji stup obrane pred poštenim svijetom. Ne možete vi, jebiga, napraviti neku pizdariju i onda nakon toga biti mekan k'o janje. To jednostavno ne ide. Treba biti bahat. Znate već, napad je najbolja obrana. Zašto je pak od svih naših bahatlija na sudu završio jedino Siniša s početka priče, koji je bahatost koristio da bi radio nešto plemenito, dok drugi, koji su se njome služili radi vlastitog probitka i uzdizanja na hijerarhijskoj ljestvici, slobodno šeću i dižu nos kao da su upravo dobili Nobelovu nagradu, e to je već pitanje koje zahtijeva jedan ozbiljan znanstveni rad. Po mogućnosti ne prepisan ni krivotvoren.

Postoje navodno na ovome svijetu države u kojima je sramota biti lopov i falsifikator, u kojima se da biste napredovali morate dokazati znanjem, moralnošću, poštenjem i odgovornošću. Iskreno, ne znam što bih mislio o njima. Teško mi je i zamisliti takav teror. U Hrvatskoj je sve to kudikamo jednostavnije i lakše. Ovdje samo moraš biti dovoljno drzak i bahat. To je garancija uspjeha. Kako da vam dočaram? U Hrvatskoj, recimo, možete isplanirati najveću pljačku u povijesti, veću čak i od privatizacije i predstečajnih nagodbi, provesti je u obliku izgradnje autocesta, i ako ste pritom dovoljno bahati, Ante Tomić će vas u Jutarnjem listu zasigurno više puta pohvaliti kao apsolutnog genijalca.

Komentari