Predsjednička epistola s kosom u pundži i rukama u šatoru

Naša državna poglavarka u ponedjeljak je svima nama – Hrvaticama, Hrvatima i ostaloj raji – uputila jednu lijepu, pametnu i ćoškastu poslanicu. Navikli smo već na to. Još otprije znamo da ona voli taj drevni hrvatski običaj: poslanicama odgajati svoje podanike, očitati im bukvicu i nabijati im osjećaj krivnje.

U ovoj najnovijoj, naša je predsjednica svezala kosu u pundžu, na jedan tuđmanovski način ruke složila u šator i tresnula o stol Meštrovićevu kopiju Povijesti Hrvata visine cirka oko jednog pedlja. U pozadini se naziru predsjedničke insignije i neke važne fotke nekih važnih susreta s nekim važnim ljudima. Scenografija je očigledno postavljena na način da nas podsjeti na to tko smo, što smo i kakvi smo, ali i da onima neodlučnima među nama utjera malo domoljublja u kosti. Ni predsjednička kostimografija nije ništa lošija: bijela bluzica, tamnoplavi kostimić, satić na jednoj i biserna narukvica na drugoj ruci. Ugodno pogledu i drago srcu, ili – kako bi se na hrvatskom reklo – zer herclih.

I eto, poslanica počinje: “Hrvatice i Hrvati...” Predsjednički ton je svečan, važan i pretenciozan. Očigledno je da reflektira na autoritativnost. Isto takve su i predsjedničke geste – od one prve (prsti u šatoraškoj pozi) do one zadnje (prsti isprepleteni u pleter). Nema češkanja iza uha, trljanja nosa ili gledanja u pod. Sve teče glatko i tečno, a samo će poneko uho – i to ono zlurado – čuti čak četiri pogrešna akcenta.

I to je to – forma je takva kava jest; nekome će imponirati, nekome će ići na živce, a neki će na grotesku prezrivo odmahnuti rukom. Međutim, što je sa sadržajem? Što nam predsjednica  svojim epistolarnim nastupom želi poručiti?

Kratko i jasno, želi nam reći da smo glupi, tupi i da ništa ne razumijemo. Najprije se pozvala na autoritet sobe u kojoj se nalazi, naime one u kojoj su “donošene najvažnije odluke o stvaranju moderne hrvatske države”. Onda nam je objasnila da smo zasuti mržnjom, podjelama i netolerancijom. Potom je napala na ustaše i partizane, a konačno zaprijetila i pomirbom djece tih istih ustaša i partizana. Usput je spomenula i prvog hrvatskog predsjednika i druge zloduhe loše prošlosti, kao i zagađenost, trovanje klicama, razdorima i mržnjom. To bi uglavnom bili glavni razlozi jednosmjernih autobusa bez voznog reda, krcatih mladim ljudima. Dijagnoza je tu, a slijedi i terapija: odlučno i jako vodstvo s jedne i zajedništvo s druge strane. Ako se to ne desi – slijedi šora: na ulici, u tramvaju, na stadionu.

Uh! Toliko bolesti, a samo dva lijeka? Nije, međutim, najveći problem u tome što ih je samo dva. Najveći je problem u tome što su oba propisana predsjednička lijeka ne samo vrlo toksična, nego su i vrlo fatalna. Pogledajmo: oni ne liječe bolest, nego je pogoršavaju. Evo kako...

Odlučno i jako vodstvo? Pa zar nije jedno poprilično “odlučno i jako vodstvo” nedavno Njemačku odvelo u nacizam i u svjetski rat? Nama ne treba ni odlučno ni jako, već mudro vodstvo. Ovo što sad imamo nit' je vodstvo, nit' je odlučno, nit' je jako, a ponajmanje je mudro.

Zajedništvo? Zajedništvo na predsjednički način je očigledno totalno promašena stvar. Zajedništvo – to ne znači da komu ovdje nije dobro, može ići tamo gdje jest. Zajedništvo – to nije ako se ne osjećaš sigurno, seli se tamo gdje ćeš se osjećati. Zajedništvo – to nije inzistiranje na “odgovornost za javnu riječ”: nitko ti neće ništa ako govoriš kako se nama sviđa! Ako ne govoriš tako – nema para, nema sigurnosti, nema zaštite. Predsjedničko zajedništvo je olovno i od nas traži da slušamo, a ne da mislimo ili propitkujemo. Predsjedničko zajedništvo traži da svi isto mislimo, želimo i radimo. Zajedništvo – to nije ušutkivanje. Zajedništvo se ne postiže na silu, ucjenama, prijetnjama ili iznudama. Ne može biti zajedništva s onima koji brutalno revidiraju prošlost i – rečeno šatoraškim rječnikom – “izjednačavaju agresora i žrtvu”.

Kakvo zajedništvo mogu imati pas i hidrant? Mesar i tele? Buldožer i straćara? Nema zajedništva u budalaštinama tipa: “Prema tome, doista Vlada je socijalno osjetljiva. I vjerujte, reformska Vlada jest, da, ali na taj način da tu reformu osjete oni koji su zaslužili a ne oni koji su potrebiti i siromašni.” (T. Karamarko, 13. travnja 2016.). S takvima se treba obračunati i razračunati; njih valja raskrinkati, a ne s njima graditi nekakvo gnjilo, trulo i pljesnivo zajedništvo.

"Ekstremist misli da 'komunicirati' znači složiti se s njime", rekao je jednom Leo Rosten. Što god mislila naša predsjednica, ima nas koji se s njom ne možemo složiti ni pod razno...