Priče s kavice Ines Hrain: A imao je tako divnu ženu…

Mnogi su ljudi skloni kritiziranju i prigovaranju. Većina ih  to radi automatski, jednostavno preslikavaju stanje iz vlastite roditeljske kuće. Meni je najgora kategorija babetina koje nikad ne zatvaraju usta...

Čim se takva vrati s posla, već s vrata započinje svoju pjesmu. Najprije nailazi na muževu cipelu koja izviruje petom u nedozvoljeni dio hodnika. U sekundi zadobiva slom živaca i započinje s drekom.

Zatim produžava dalje, izazivajući psihozu kod svojih ukućana, te najprije ide kontrola dječje sobe.
- Kako je bilo u školi? – no prije negoli dijete stigne izustiti svoj poznati „dobro“, njoj se diže kosa na glavi i jednostavno ovo ne može prešutjeti.

- Što radi ta majica na podu?! Zašto su hlače bačene na krevet?! Kakvi su to papirići od bombona tu na stolu?! Izvoli uzeti krpu i pobrisati prašinu okolo! Do ručka da se sve blista, a onda knjigu u ruku! Jasno?! - nakon što s treskom zatvori vrata sobe, nastavlja obilazak.

Na redu je kuhinja. Tu već u stavu mirno stoji muž, koji je složio cipele, ali se ne usuđuje vratiti pred kompjutor dok ne popije dnevnu dozu jezikove juhe. Ako repom mrdne prerano, agonija će se nastaviti.

Cijelu kolumnu Ines Hrain pročitajte u etjedniku.