Priče s kavice Ines Hrain: Kome treba dati?

Ženska zavist je odavno i nadaleko poznata stvar, nisu je oslabila ni stoljeća koja prolaze, niti se razlikuje od kontinenta do kontinenta. Samo što ju pripadnice nekih naroda puno bolje prikrivaju od temperamentnih južnjakinja. Koje jasno obznanjuju da bi suparnicama s užitkom iskopale oči.  

Žene su ljubomorne jedne na drugu najviše zbog izgleda, a zatim zbog uspjeha.  Današnje zvijezde crvenog tepiha ne razlikuju se puno od nekadašnjih popularnih kneginja i  grofica ili seoskih krasotica razvikanih uzduž cijelog feuda. Kako smo zavidjele nekad, tako zavidimo i danas. Često slušam komentare „običnih“ žena u vezi raznoraznih estradnih ljepotica.  

Uvriježilo se mišljenje da uz lijepo lice obavezno ide i retardirani mozak. Pogotovo su nabrušene na Severinu. „Kad bi sa sebe skinula svu tu šminku i frizuru, od nje bi ostala samo jedna obična izmoždena namiguša.“ Ili: „Kaj ta Josipa Lisac, kolke je samo imala operacije, da joj to makneš, vidjelo bi se da je samo jedna stara baba!“

No, je li to baš u potpunosti istinito? Na takve opaske odgovaram sljedeće – a kaj bi od tebe ostalo da ti maknemo šminku, garderobu i frizuru? Ili još gore – bi li od tebe uopće nešto nastalo da ti složimo frizuru i stavimo šminku? 

Cijelu kolumnu Ines Hrain pročitajte u etjedniku.