Gradonačelnik Ivan Čehok proteklog tjedna boravio je u Norveškoj na najvećoj europskoj konferenciji gradonačelnika, povodom čega smo ga zamolili da opiše sličnosti i razlike između Norveške i Hrvatske – između Osla i Varaždina. Pa, evo što je gradonačelnik primjetio kada je riječ o sve većem iseljavanju Hrvata u tu zemlju, razlici u plaćama, zbrinjavanju optada, porezima i zabranama, socijalnim razlikama...

Ivan Čehok: Oslo, pogled iznutra

Oslo zovu skandinavski tigar, u središtu glavnoga trga spomenik je tigru, no i inače ćete pronaći pravi mali zoološki vrt spomenika – sob, sjeverni medo, jelen – kao što je općenito sav javni prostor napučen skulpturama, urbanim mobilijarom, umjetničkim intervencijama…, jedino nema Lupina. Kako ekonomija voli metafore, sjeverni medo ipak ne može skakati kao azijski tigrovi pa su Norvežani izlili brončanoga tigra, po težini ipak lakšega od naše pume u parku. Nakon 15 godina ponovno sam u ovome gradu na konferenciji Urban Future 2019, najvećoj europskoj konferencija gradonačelnika. Pozvali su nas radi naše ideje optičke mreže kao i socijalnih usluga u gradu. Znao sam odmah, navit će nam cjelodnevni program, što ovdje znači do 22,30 kad suton tek prekriva danju svjetlost, premda oni sami najčešće rade točno do kraja propisanoga radnog vremena i ni sekunde duže.

Hrvatski i južnoslavenski, posvuda

Promjene u Oslu u tih 15 godina sinestetički sam doživio, sve što vas okružuje ovdje se jednostavno igra osjetilima, prvu sam razliku odmah iskusio – prije 15 godina nisam u sedam dana čuo ništa slavenskoga uopće, sada me, pretovarenoga prtljagom kao soba, odmah netko zazvao: „Čehok“ (kak' su me tu prepoznali, rekao sam ženi u šali), Splićanin, kapetan broda, veli da baš ne voli biti u preskupom Oslu, ali dobro poznaje Norvežane, vozi ih vikendom do Finske. Brodovi su krcati jer je piće jeftinije pa nakon napornoga tjedna odlaze na opuštanje, u nedjelju navečer se najčešće ležećki vraćaju u domovinu (kako piće spaja narode, ili barem jeftinije piće). Da, doći danas u Oslo je kao 70-tih u Njemačku, posvuda se čuje hrvatski ili neki južnoslavenski jezik, Martina, Zagrepčanka, dočekala nas je i odvela u Ling Ling, brbljavu Šibenčanku smo sreli u hotelu, kao i još naših mladića i djevojaka.

Plaće osam puta veće, ali...

Nije Oslo na kraju svijeta, ako je na kraju dubokoga fjorda, let traje dva i pol sata (prije se dođe do Osla nego vlakom do Zagreba, na žalost), svaka dva mjeseca u prosjeku odu u Hrvatsku. Martina nije htjela biti igračka u rukama gazde, ovdje se zna raspored i radno vrijeme, sve povrh toga se plaća dodatno, kao i stalno školovanje i učenje norveškoga. Šibenčanka kaže da radi isti posao kao u Hrvatskoj ali za osam puta veću plaću i bez šefovskoga egzibicionizma, neusporedivo je. Najčešće konobare, kuhari su, održavatelji ali ima i informatičara, inženjera… Troškovi su života strašno visoki, osnovni standard stanovanja je oko tisuću eura, hrana i piće desetak puta skuplji nego u Hrvatskoj, javne usluge poput prijevoza skupe, na taxi bolje ne pomišljajte, kao ni o dolasku autom na posao jer se upad u grad plaća. Za njih je nezamislivo da se u rijekama automobila vozi gotovo svatko sam na posao, ako već idu autom, onda je to gotovo ugovorni odnos. Osobito ako cugaju, uvijek jedan ostaje trijezan jer se vožnja u pijanu stanju može kazniti i s 15 dana zatvora.

Naplata ulaska u centar, u gradu i spalionica

Pitao sam svojega domaćina, bivšega gradonačelnika, kako su uspjeli uvesti obveznu naplatu ulaska autom u prvu gradsku zonu (ring), lakonski je slegnuo ramenima: „Pod cijenu gubitka izbora“. Jednostavno, da biste bili zeleni, morate katkada upaliti crveno. Da, i ja se bavim mišlju da maknemo automobile iz Šenoine i Trga Slobode. Fascinantno kako su uvjerili građane da je za sve bolje izgraditi spalionicu. U samome je gradu, spaljuju miješani komunalni i biootpad zajedno, ali od toga griju i opskrbljuju toplom vodom više od trećine grada. Nije bilo lako, ali bili su uporni, iskreni i uvjerili građane stalnim učenjem, savjetovanjem, objašnjavanjem, stručnim raspravama… Da mi tako nešto pokrenemo, osim već običajnog prava da se nama u gradu psuje sve po spisku, prvo bi nekoliko samoproglašenih autoriteta popljuvalo stručnjake i iskustva drugih. Jer, evo, Norvežani ne mogu, ali mi ćemo uvesti zero waste. 

Plastiku prodaju i bogati

Kad je prikupljanje smeća u pitanju, baš kao i kod nas, nema podzemnih nego veliki plastični spremnici ispred stambenih naselja i kuća, ali uče od vrtićke dobi odvajati i koristiti što manje plastike, stalno osvješćuju građane premda i tamo ima nereda oko spremnika. Nije ništa neobično ako pred trgovinom vidite najnovije modele automobila otvorenih gepeka prepunih plastičnih boca. Tamo i najbogatiji vraćaju plastiku u trgovine i pokupe lovu za to. Ako plastika poskupi na svjetskom tržištu, oni više vraćaju. Kod nas plastika gori… Spaljujete oko kuće ili u pogrešan spremnik? Kazna je takva da vam je bolje pojesti otpad nego pogrešno odložiti.

Nadzor posvuda

Da, kažnjava se, i to žestoko. Oslo je, ili Norveška, liberalna ali je zapravo država s nevjerojatno snažnim socijalnim nadzorom, u digitalno doba pretvorenim u policijsku državu. Još jedna ekonomska metafora, nevidljiva ruka, ovdje ima kiklopsko obličje. Sve se snima. Voze bijesne jurilice, ali ne jure jer je svaki pedalj pokriven kamerom. Nema kratke dostave u grad ili parkiranja u letu (evo, samo sam pet minuta, no pak kaj?) jer vas snime brže nego što letite. Raspravljati sa inspekcijom ili policijom? Bolje da pokušate s teroristima. Švercanje u javnom prijevozu? Ne samo da će vas uhvatiti (u sat vremena prošao sam tri kontrole) nego će vas i ostali oko vas ismijati i poružiti. Kada ne plaćate kartu, smanjujete i razinu njihove sigurnosti i učestalost linija.

Porez na bakšiš

Norvežani izrazito važu i nastoje držati u ravnoteži individualno i kolektivno. Tko pogrešno odvaja otpad, čini štetu susjedu, to je slogan. Tko ne plaća porez, uzima mojem djetetu školski obrok, tako mniju. Možda vam izgleda neobično, ali porez se plaća čak i na tringeld (bakšiš), dok se mi Hrvati hvalimo često kako smo državi platili poreza za bakšiš. Tko cuga ili puši, prisiljava druge da mu plaćaju zdravstvo i šteti državi jer ona postoji zbog zdravlja, obrazovanja i sigurnosti. Sasvim liberalno.

Nema cuganja do 15 sati i poslije nek' si "taman"

Do 15h ne možete popiti žesticu (negdje i do kasnije), primijeti li osoblje da ste pripiti, odnosno kak' bi mi rekli – taman - odmah će vas upozoriti da vam je to zadnja, alergični su na „no, još jenu pa idemo…“, na to odmah zovu zaštitare koji će vas pristojno ispratiti. Hrvoje Marušić, naš veleposlanik, vrijedan diplomat koji se čudi da Hrvatska ne želi učiti od Norveške, kaže da nisu oni ništa skloniji poštivanju pravila od nas, ali su prvo naučili pa se onda i naviknuli da je bolje za sve ako ih svi poštujemo. Ima onih koji se, kaže, teško navikavaju. Ali nakon nekoliko kazni sve postane navika.

Jasne klasne granica i visoka nacionalna svijest

Dopušteno je sve što nije zabranjeno. Za razliku od srednjoeuropskoga reformističkoga konvencijskog kodeksa po kojem je zabranjeno sve ono što nije dopušteno. Netko će reći, da, u Hrvatskoj je dopušteno baš sve ono što je zabranjeno. U Oslu sve smijete, rodno, spolno, nacionalno, vjerski, svjetonazorski, nikoga ne zanima što mislite ili što činite ako ne ugrožavate njegovo pravo, u Oslu vas zapravo nitko ništa neće pitati, čak vas ne šljive ni konobari, sami morate po piće na šank. Rekli bismo, takva bismo trebali biti država. Ali… Stratifikacijski sustav je, čak ne prikriveno, nego i posve uočljivo, hijerahijski postavljen jer se sami smatraju pomalo elitnim narodom i točno znaju granice socijalne kao i karijerne mobilnosti. S ponosom drže do tradicije, nekoliko dana prije, 17. svibnja, proslavljali su nacionalni dan, tisuće građana, nacionalna i regionalna obilježja, vrtićka i školska djeca u paradi sa zastavama, većina obučena u tradicionalne narodne nošnje, sa nacionalnim povicima i pjesmama, jednostavno norveška nacionalna fešta. Da se održava u Hrvatskoj naši bi kvazinaprednjaci tako nešto proglasili nacionalističkim dernekom. Biti dio proslave, ovdje je stvar pripadnosti, identifikacijski znak.

Nejednakost umotana u brigu za opće dobro

U Oslu ćete ubrzo prepoznati gdje stanuju Norvežani i možda još Skandinavci, kao što ćete odmah razaznati gdje stanuju došljaci s istoka. Nije nikakvo čudo ako stanovnici elitnijih ili barem skupljih naselja zatraže da pogasite svjetla ili spustite goste s terase jer im smeta pogledu. Vidi se to i u pristupu gradskih vlasti uređenosti grada. Na sjevernim i istočnim dijelovima veće su nagazne rupe na asfaltu nego u Varaždinu. Socijalne će nejednakosti manje skrivati ali malo zdrave preferencije vlastite nacije vješto umataju u brigu za opće stanje i više gospodarske interese. S polica njihovih trgovina, međutim, dovoljno vam je samo vidjeti mliječne proizvode, jasno ćete pročitati kako se štiti nacionalno gospodarstvo...

Ključne riječi: Čehok, čehok, norveška, Norveška, oslo,

Komentari

26.05.2019. 14:30h Zadnja izmjena: 26.05.2019. 15:42