Mirko Cro Cop Filipović danas je u dvorani Graberje održao praktični dio seminara za trenere Kickboxinga pristiglih iz raznih krajeva Hrvatske izjavivši u predahu treninga da je “Varaždin i njegov grad za kojeg ga vežu najljepše uspomene“...
Naime, široj javnosti je manje poznato da je ovaj Vinkovčanin ujedno i varaždinski gimnazijalac.
- Ne kažu ljudi uzalud da je od kolijevke pa do groba najljepše baš đačko doba. A ja sam najljepše razdoblje svojeg života proveo u Varaždinu. Tu sam ratne 1992. godine završio 3. razred Gimnazije. Bio sam smješten u Ludbregu i nije mi bilo druge nego putovati vlakom – rekao je Mirko Filipović kojem je u sjećanju posebno ostao Stari grad.
Osvrnuo se i na svoje početke u bavljenju borilačkim sportom.
- Trenirao sam na “Slobodi“ s Goranom Cerovečkim i Garibovićem koji su me doslovno prebijali kao mačku. zapravo, u ovom gradu je Anđelko Mladenović otkrio moj talent. Imao sam u Varaždinu i simpatija te nisam stigao razmišljati o bolnim posljedicama treninga – kazao je kroz smijeh Filipović kojeg smo upitali je li bilo i u ozbiljnijoj vezi.
Školske ljubavi
- Ma kakvi, sve je to bilo – onako, sitno, u prolazu. Ostao sam uvijek čvrsto na svojim nogama – naglasio je Cro Cop koji sada u mirovini svoje znanje i iskustvo prenosi sportašima i sportskim pedagozima.
Priznao je i da mu nedostaje adrenalina, te da zbog toga trenira svaki dan po tri sata!
- Takav je moj život, uspio sam ga posložiti da sve stižem i u 7 sati ujutro već trčim. Navečer radim boksački trening, idućeg dana vježbam hrvanje i vježbe za snagu s utezima. Za sada još uvijek nemam ambicija da osnujem svoj klub i vrijeme provodim trenirajući sina i njegovog kolegu – ističe Filipović.
Smeta mu, kaže, što novinari i neupućeni ljudi svašta neprovjereno pišu i govore o njegovom sinu.
- Što bi moje dijete trebalo, ako voli ovaj sport i ako mu je otac profesionalac u Kickboxingu. Pa neću ga valjda kada sam dođe u dvoranu trenirati stolni tenis – rezolutan je Filipović koji sport smatra idealnim putem za stjecanje zdravlja, motorike, discipline, samopouzdanja i vještina.
"Grebao sam rukama i nogama"
Našeg kickboksača i K-1 borca pitali smo i kako gleda na činjenicu da mladi sportaši, koji se još školuju, teško izdržavaju pritisak brojnih natjecanja.
- Djeca se ne smiju nipošto forsirati i to mora biti njihova odluka. Ja sam se na početku karijere „grebao“ rukama i nogama. Bez naknade sam se 1998. godine borio za reprezentaciju s najjačim boksačima iz Rusije, Kube, s europskim i olimpijskim prvacima u amaterskom boksu. Kasnije su neki od njih bili prvaci u profesionalnom boksu. Nije lako, bezbroj puta sam zbog natjecanja potrošio ne svoj, već tuđi, posuđeni novac – prisjeća se Filipović.
Udarci nisu "zdravi"
Za borilačke sportove napominje da su izvanredna rekreacija u kojoj ima i puno gimnastike.
- Tu je borilački sport u amaterskom dijelu na prvom mjestu dok ekstremni ili natjecateljski donosi udarce za koje ne mogu reći da su „zdravi“. No, opasnosti postoje i u drugim sportovima poput skijaških skokova i biciklizma. Nažalost, u profesionalnom sportu se neminovno oštećuje ljudsko tijelo – zaključio je Filipović.
Komentari