Cijelu emisiju pogledajte ovdje.
Današnji gost Lidije Benjak Gotić u emisiji eCaffe je Ljubomir Kerekeš, s kojim smo prošli njegovu cijelu više od dva desetljeća dugu i uspješnu karijeru, ali i zanimljiv glumački život.
Kerekeš dandanas ne žali što je odustao od Dramske akademije ubrzo nakon što ju je upisao, jer – što se kasnije pokazalo – nikad ne bi imao prilike surađivati s 15-ak najeminentnijih redatelja u to vrijeme, a za uloge je bio spreman doslovno na sve. Smršaviti 27 kilograma, promijeniti boju kose…
- Odigrao sam u to vrijeme više od 15 kazališnih premijera i 20-ak uloga, a kako bi se izborio da što prije izbacim energiju i pozitivu mladog glumca, buntovnika, radio sam svašta. Kupao sam se u staroj fontani. Klečao sam i molio jednog redatelja od Šanjeka do semafora da mi da ulogu u Braći Karamazovima, ali dao mi je ulogu i zahvaljujući pokojnom Vanji Drachu koji je nakon premijere pustio i suzu.
Žar za glumom još uvijek osjeća i mirovinu zapravo uopće ne planira, a budući da istovremeno režira i piše scenarij, ljudi ponekad o njemu, kako smatra, steknu i pogrešan dojam.
- Uvijek nešto gruntam u sebi pa vrlo često zbog te uvjetno rečeno moje "zatvorenosti" ljudi su skloni tumačenju da sam "neki ozbiljan tip", nedruželjubiv, itd. Međutim, ne radi se o tome. Ja sam veseljek, percipiram malog čovjeka i najviše me raduju životne istine koje se kriju u jednostavnosti realizacije naših života.
Kerekeš je u mladosti imao bendove, svira dva instrumenta, harmoniku i bubanj, a igrajući „Dimnjačara“ doslovno je više od 1350 puta pao s bicikla.
- Nemam planove u smislu "kaj bi ja večeras novog mogel reči". Kad sve to skupa krene, samo se nešto uključi. Za Dimnjačara sam od 15. veljače 1992. do danas 1358 puta opal s bicikla. I sjećam se da sam si samo jednom zgulio lakat, kod Arene na betonu. Sam sam si kriv. Strovalim se pošteno, božemoj.
Na tragu senzibiliteta prema malom čovjeku trebao je biti i najnoviji film Kerekesh Teatra kojem je ponovno izostala podrška HAVC-a, unatoč tome što su 'Marginalci' sveukupno prešli broj od 60.000 gledatelja.
- Namjera mi je bila raditi 'Pokopaj me nježno' o grobarima koji imaju svoj aktualitet kao deficitarno zanimanje. Priča da nitko neće u grobare je priča već sama po sebi. To je isto tako jedna "marginalizacija" od strane društva jednog zanata, profesije, ali mene zanima i uvijek me zanimao taj mali čovjek velikog srca jer na koncu konca se i sam takvim osjećam i živim svoj život.
Komentari