godine prolaze, sjećanja blijede

FOTO: Uoči Dana oslobođenja Varaždina - nikad objavljene fotografije i izvorna sjećanja na dane rata

Piše: Ivan Njegovec

Objavljeno: 21.09.2016. 08:42

Zadnja izmjena: 21.09.2016. 08:44

Foto: Privatna arhiva

Izvor: 30 dana

Godine prolaze, sjećanja blijede, ali neki se događaji nikad ne zaboravljaju – započeo je svoja prisjećanja Zlatko Mehun, ugledni varaždinski novinar i publicist, ondašnji dopisnik HTV-a kojeg su ratna zbivanja pred 25 godina odjednom prometnula u ratnog reportera, na dramatična događanja u Domovinskom ratu  posebice na varaždinske dane rata započete 15. rujna bombardiranjem varaždinskog aerodroma, a završene 22. rujna, odlaskom neprijateljske JNA iz Varaždina.

– Mnogi su detalji već pomalo zaboravljeni , mnoga svjedočanstva nakon četvrt stoljeća su uglavnom personalizirana i nisu autentična u onoj mjeri koliko su to autentični zapisi iz vremena kad su se ti događaji odigravali. Zato mi je drago što sam ratna događanja i proživljena iskustva zapisao dok su još bila svježa i objavio 1993. u tada mojoj prvoj knjizi pod naslovom „Svjedok rata“. Tu je knjigu Mehun napisao na rehabilitaciji u bolnici u Varaždinskim Toplicama s tri  prsta desne ruke, nakon teškog ranjavanja na ratištu blizu Bosanskog Broda kada mu je geler neprijateljske granate raznio nadlakticu i rame lijeve ruke, pedalj do glave ili srca. Falio je dakle pedalj do sigurne smrti. Do tog nesretnog petka Mehun je izvještavao od prvih izlazaka tenkova JNA iz varaždinskih kasarni prema Sloveniji i slovenskog „Blitzkriga“, vrućeg krvavog ljeta na Baniji do varaždinskih dana rata i ništa manje krvave ratne zime zapadne Slavonije na bjelovarskom, daruvarskom i pakračkom području te na kraju – iz Brodske Posavine, gdje ga je zaustavila minobacačka granata.

Prijenos pod kišom granata

Od svih mjesta i ratišta koje sam prošao doista mi je bilo najteže raditi i izvještavati iz svog rodnog grada Varaždina. Prije svega ne možeš, koliko god se trudio biti toliko profesionalan, a da ne uneseš dozu emocija jer se radi o mome gradu, mojim sugrađanima i prijateljima, mojim ljudima. Isto tako kao čovjek nikako nisam mogao shvatiti kako ti oficiri koji su živjeli u našem gradu, družili se i prijateljevali s mnogim Varaždincima mogu granatirati grad koji im ništa nije skrivio. Osim zbog tih emocionalnih osjećaja, teško je bilo raditi i zbog  katastrofalno loše opremljenosti, nismo imali mogućnosti ni pregleda snimljenog materijala i sve snimljene kazete trebalo je nositi i montirati u Zagrebu. Za jednu minutu onoga što je emitirano na televiziji trebalo je ponekad sedamdesetak sati rada novinara, snimatelja i tonca na terenu – kaže Mehun.
Bio je 15. rujna 1991. godine, kada je Varaždince u dokolici tog prekrasnog nedjeljnog popodnevna kasne jeseni, u 15 sati i 32 minute, zaglušila tutnjava vojnih zrakoplova i detonacija projektila kojima su raketirali varaždinsku zračnu luku. Bio je to prvi oružani napad jugovojske na Varaždin, po prvi put su se oglasile sirene i Varaždinci su po prvi put napustili svoje domove i sklonili se u skloništa. Opustjele su gradske ulice po kojima su sat vremena potom počele padati granate i hici iz streljačkog naoružanja.

Zlatko Mehun je sa snimateljem Babićem za 15-ak minuta  od raketiranja stigao na aerodrom i pripremio snimljeni materijal koji je Babić odnio u Zagreb, a potom  se sa  honorarnim snimateljem Teodorom Goričancem uputilo prema zgradi Policijske uprave odakle su se čule najveće detonacije. Kao da prenosi nogometnu utakmicu u živo je mikrofon govorio što je vidio, a Teo snimao. – Iako bi to bilo normalno, u tim trenucima nisam osjećao nikakav strah. Nisam pomišljao na opasnost, „isključio“ sam se i radio svoj posao  onako kako sam mislio da će biti dobro. Tek kad su počele u blizini padati minobacačke granate, odjetio sam strah i dali se u bijeg, a onako sav znojan i zadihan nastavio sam u mikrofon prenositi događaje. U blizini kod ondašnje „Kokine“ zgrade je poginula gospođa Adela Crnković, Zagrepčanka  – prisjeća se tih dramatičnih trenutaka. Taj snimljeni materijal usprkos sve proživljene muke nije uspio dostaviti u Zagreb, Varaždin je bio pod uzbunom, autobusi nisu vozili. Bio je to najžešći početak rata u Varaždinu. U danima koji su uslijedili do velike varaždinske pobjede Zlatko Mehun je bio stalno na terenu izvještavajući o svim događanjima koja su kulminirala odlaskom jugo vojske, ali ne zaboravlja istaknuti veliku ulogu kolega Vlade Premuža i Željka Pavleka, članova odjela za informiranje Kriznog štaba koji su na pravi način znali informirati o dramatičnim zbivanjima i pregovorima oko odlaska vojnika i oficira iz Varaždina. – Kad je vojska odlazila osjećaji su bili neopisivi, snimao sam kako vojnici svlače uniforme i preoblače se u civilke, odlaze u autobuse i odlaze. Nastala je tako velika reportaža koja je zacijelo imala nadaleko velikog odjeka.

    

Prvo ratno iskustvo

Za Mehuna je međutim, sve je počelo mnogo prije - 27. lipnja 1991. „Toga četvrtka izjutra naši susjedi Slovenci su još proslavljali dan proglašenja neovisnosti svoje „dežele“, a u varaždinskoj kasarni „Kalnički partizani“ već su se zagrijavali tenkovski motori i pripremao pokret većeg dijela oklopno-motoriziranih jedinica 32. moćnog korpusa JNA prema sjeverostočnom dijelu Slovenije, s konačnim zadatkom „zaposedanja i obezbeđivanja jugoslovenske granice od eventualne agresije stranih sila“ -  zapisao je u svojoj knjizi  Zlatko Mehun, koji je s članovima male ekipe varaždinskog Dopisništva HTV-a Milanom „Bracom“ Babićem i Antunom Čavlekom „Čonom“ krenuo za zastrašujućim konvojem prema ormoškom mostu, tada ni ne sluteći da je to prvi ratni dan zastrašujećeg rata na prostorima bivše Jugoslavije. Svjedočio je toga dana i javnost uživo izvjestio o počecima zastrašujućih razaranja ormoškog mosta i neprobojnih barikada na slovenskoj strani od kojih je ostalo samo željezo i dim. „Te večeri, iako umoran od cjelodnevnog posla, dugo nisam mogao zaspati. Postalo mi je jasno da sam proveo svoj prvi ratni dan te da JNA više nije ona vojska u koju su nas učili vjerovati 45 godina – Mehunovo je prvo ratno svjedočanstvo. 

Tisuće Međimuraca pred tenkovima

A onda su slijedili novi dramatični događaji na prilazima Čakovcu i Murskom Središću gdje su tisuće Međimuraca tijelima zapriječile prolaz „jugo-mašinerije“ prema Sloveniji, pa barikade u Raskrižju gdje su se zbili i prvi ratni okršaji JNA i slovenskih teritorijalaca i gdje su pale prve žrtve i prva zarobljavanja tenkovskih posada, pa nadiranje tenkova prema željezničkoj postaji u Ormožu ispred kojih je Mehun preskačući iz vagona u vagon, praćen kamerom u rukama snimatelja Zlatka Pocedulića, zadihano, u mikrofon govorio: „Ovo ovdje je Slovenija. U njoj i dalje biijesni rat. A tamo preko ovog mosta je Hrvatska, još uvijek slobodna i suverena. Ili se možda, varam?“  Nažalost, obistinilo se jer je slovenska ratna epizoda bila samo uvod u krvavi rat na hrvatskim prostorima, a Mehun se već za svega dvadesetak dana našao  ratnom okruženju na području Banije, gdje su četnici započinjali s nazamislivim zločinima. „Cijeli je kraj još živio pod dojmom strašnog pokolja kojeg su ekstremni Srbi učinili nekoliko dana prije u selima Kraljevčani, Hrvatski Ćuntić i još nekima. Zaklano je i izmasakrirano 30-ak, uglavnom starijih ljudi, a preostali Hrvati morali su spas pronaći u bijegu“ – svjedoči Mehun. Smrt je postala svakodnevnica. Svaka je nasilna smrt strašna, a ratnog izvjestitelja Zlatka Mehuna posebno je pogodila smrt dvojice kolega, njemačkog novinara Egona Scotlanda i HTV-ovog snimatelja Gordana Lederera. 

 

Smrt novinara        

„Dogodilo se i to. Vidio sam prvi put mrtvog čovjeka, ubijenog iz snajpera –podlo i mučki. Ležao je prosjed i blijed na bolničkim kolicima u sisačkoj bolnici. Nije bio ni vojnik ni civil. Bio je novinar. I još k tome ni Hrvat ni Srbin, već Nijemac. Egon Scotland, iz „Suddeutsche Zeitung“-a iz Munchena. Pogodila me ta teško ta smrt jer smo prije nekoliko dana pili zajedno kavu na terasi hotela „Panonija“ u Sisku. Bilo mi je kao da su mi ubili brata. Samo tjedan dana kasnije još dublje, još teže i još više rastužila me nova tragična vijest. Poginuo je Gordan Lederer – snimatelj HTV-a i čovjek koji je od prvih ratnih dana svojom kamerom nastojao biti što neposrednijim svjedokom istine. Onako visok, preko dva metra, bio je odlična meta, a kako je rekao zločinac koji se hvalisao njegovim ubojstvom, odabrao je u koloni baš najvišeg iako nije nosio kameru nego oružje. Gordan je iskrvario na putu do bolnice u Sisku, jer mu u Petrinjskoj bolnici koja je tada već bila u srpskim rukama nisu pružili pomoć i  jer mu je jugo general uskratio transport helikopterom – prisjeća se Mehun možda i svojih najpotresnijih ratnih trenutaka. 

Snimaj, Teo!        

Nije tada ni slutio, niti razmišljao o tome da se i njemu može isto dogoditi a bilo je vrlo blizu. – Imao sam „ludu glavu“, ali i „ludu sreću“ tog nesretnog petka 28. Kolovoza 1992. godine u Novom Selu u Posavini. Jedan geler iz grante mi je sam opekao kožu na glavi, no drugi mi se zabio u nadlaktivu lijeve ruke, odmah do ramena, razorio nadlaktičnu kost i završio iza lopatice u kojoj se i sada nalaze komadići. Srećom nije stradao nijedan vitalni organ. Eksplozija me odbacila do ulaska u podrum poljske bolnice, stisnuo sam se u jedno udubljenje, zamantalo mi se, ali čovjek u takvim trenucima dobiva nesvjesnu snagu i usredotočio sam se samo na to da ne padnem u nesvjest. Vidio sam metež, raskrvavljene ljude i povikao: - Teo, jesi dobro?! – Dobro sam – odgovorio je. – A kamera? – Cijela je, na podu! Snimaj Teo! – zvučalo je kao naredba, a kako mi je poslije rekao bio je to za njega tako pozitivan šok da je zaboravio osobni užas i počeo snimati iako mu je puknuo bubnjić u uhu i geler u ruci. Odradio je u takvoj situciji posao koji, siguran sam ni jedan ratni snimatelj nije napravio. Mene su odvezli u bolnicu u Slavonski Brod, operacija je trajala 3 sata i 45 minuta. Čim sam bio sposoban za transport odvezli su me u varaždinsku bolnicu. 

Mnogi su na ratištima „zaradili“ doživotne ožiljke na tijelu, ali i na duši znane kao PTSP.  Ratnom izvjestitelju Zlatku Mehun je osim spomenutih gelera, ostao samo tjelesni ožiljak. O tome kaže: – Srećom, za sada nemam PTSP. Jedan liječnik mi je rekao da je jako dobro što sam 1993. napisao knjigu o svim tim ratnim događanjima jer sam na taj način „istresao“ sve traumatično iz sebe. Kad gledam snimke tih događaja pa i one o mom stradavanju u onakvom razvaljenom stanju, gledam ih kao da se to nije događalo meni. Treba biti psihički jak i prihvatiti da život ide dalje.oružani napad jugovojske na Varaždin, po prvi put su se oglasile sirene i Varaždinci su po prvi put napustili svoje domove i sklonili se u skloništa. Opustjele su gradske ulice po kojima su sat vremena potom počele padati granate i hici iz streljačkog naoružanja. Zlatko Mehun je sa snimateljem Babićem za 15-ak minuta  od raketiranja stigao na aerodrom i pripremio snimljeni materijal koji je Babić odnio u Zagreb, a potom  se sa  honorarnim snimateljem Teodorom Goričancem uputilo prema zgradi Policijske uprave odakle su se čule najveće detonacije. Kao da prenosi nogometnu utakmicu u živo je mikrofon govorio što je vidio, a Teo snimao. – Iako bi to bilo normalno, u tim trenucima nisam osjećao nikakav strah. Nisam pomišljao na opasnost, „isključio“ sam se i radio svoj posao  onako kako sam mislio da će biti dobro. Tek kad su počele u blizini padati minobacačke granate, odjetio sam strah i dali se u bijeg, a onako sav znojan i zadihan nastavio sam u mikrofon prenositi događaje. U blizini kod ondašnje „Kokine“ zgrade je poginula gospođa Adela Crnković, Zagrepčanka  – prisjeća se tih dramatičnih trenutaka. Taj snimljeni materijal usprkos sve proživljene muke nije uspio dostaviti u Zagreb, Varaždin je bio pod uzbunom, autobusi nisu vozili. Bio je to najžešći početak rata u Varaždinu. U danima koji su uslijedili do velike varaždinske pobjede Zlatko Mehun je bio stalno na terenu izvještavajući o svim događanjima koja su kulminirala odlaskom jugo vojske, ali ne zaboravlja istaknuti veliku ulogu kolega Vlade Premuža i Željka Pavleka, članova odjela za informiranje Kriznog štaba koji su na pravi način znali informirati o dramatičnim zbivanjima i pregovorima oko odlaska vojnika i oficira iz Varaždina. – Kad je vojska odlazila osjećaji su bili neopisivi, snimao sam kako vojnici svlače uniforme i preoblače se u civilke, odlaze u autobuse i odlaze. Nastala je tako velika reportaža koja je zacijelo imala nadaleko velikog odjeka. Za Mehuna je međutim, sve je počelo mnogo prije - 27. lipnja 1991.  No, o tome jednom drugom prilikom...
 

Komentari