Varaždinca Marija Šestaka suborci su 9 sati nosili u rukama: Opet bih stao u obranu zemlje

Hrvatska danas slavi 25. godina od vojno-redarstvene akcije „Oluja“, kojom su hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske od pobunjenih Srba, zbog čega se ovaj dan slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvanosti i Dan hrvatskih branitelja.

Upravo su varaždinske Pume bile te koje su izvjesile 20 metara dugi barjak na Kninskoj tvrđavi, a zajedno s njima, rame uz rame, borili su se i pripadnici varaždinske Specijalne jedinice policije – Rode. Svaki vojnik nosi svoju priču i svoja sjećanja, a početak kolovoza posebno je emotivan za Marija Šestaka, pripadnika Roda kojemu su kraj rata i oslobodilačka akcija nažalost donijeli ranjavanje u kojem je zamalo izgubio nogu. Unatoč osobnoj tragediji, skromni Mario s kojim smo razgovarali uoči proslave ove obljetnice, i danas kaže:

"Nisam mogao gledati silovanja i razaranja"

FOTO: Privatna arhiva, M. Šestak ranjen u nogu

- Opet bih izabrao otići u rat, jer nisam mogao gledati sva ona silovanja i razaranja. To mi je bio dovoljan razlog da se prijavim u vojsku. Zato mi je žao što se danas s prijezirom gleda na branitelje. Mi svi smo tada bili mladi dečki koji nismo razmišljali o mirovini niti bilo kakvim privilegijama i zato me to boli – kaže Mario.

"Imali su nas na dlanu"

FOTO: Privatna arhiva, M. Šestaku pomažu suborci

U Specijalnu policiju se, kaže, prijavio dobrovoljno još na početku '90-ih, a akcija Oluja zatekla ga je na brdu s kojeg su se spuštali u Knin, uz stalno razmjenjivanje vatre s neprijateljskim snagama. Čitavo vrijeme padale su i granate, od kojih ih je brdo ipak dijelom štitilo, ali problem je nastao kada su stigli na jednu čistinu – brisani prostor.

- Imali su nas na dlanu – kaže Mario, koji odmah, u žaru borbe, nije ni osjetio kako je ranjen. Nakon toga za njega i njegove suborce, koji su ga čak devet sati nosili u rukama uz brijeg – da ga spase, započinje prava kalvarija. Akcija je završila, većim dijelom ona je označila i kraj Domovinskog rata, ali Marijevoj borbi još se ni izbliza nije nazirao epilog. Uslijedilo je bolničko liječenje i neizvjesnost – hoće li mu noga u koju je ranjen biti amputirana?

Početak osobne kalvarije i sretan kraj

- U bolnici su mi odmah rekli, kako me čeka amputacija, ali ja na to nisam pristajao, niti sam to želio prihvatiti, i tražio sam premještaj u Varaždin. Na moje uporno inzistiranje popustili su i prebacili me u Varaždin, ali i ovdje su mi rekli kako je za mene najbolje da mi aputiraju nogu.

Ni nakon toga, međutim, Mario nije pristajao na to da ostane bez noge, te je, kako naglašava, uz Božju pomoć nastavio svoju osobnu borbu. Svoj osobni „rat“ nakon rata, da ne ostane bez noge.

- Molio sam Boga da mi sačuva nogu, na štakama sam bio dvije godine i uspio oporaviti se.

Nakon toga Mario nije želio prihvatiti ni umirovljenički život, nego se zaposlio i radio sve do 2011. godine, kada je otišao u zasluženu mirovinu. Danas Mario živi mirnim životom u Varaždinu. Uspomene otprije 25 godine polako blijede, ali nikada neće biti zaboravljene...