Ispred mladog, 26-godišnjeg Zvonka Simona, kojeg djetinjstvo nije mazilo, bila su još samo četiri dana na prvoj crti bojišnice. Istjecao mu je vojni ugovor i više ga nije namjeravao produžiti, veseleći se desetljećima života pred sobom, budućnosti. „Šefe!“, obratio se ushićeno svojem zapovjedniku Željku Dvekaru, „Još ovo odradimo i idemo doma, dosta je rata“. I tako je za mladog Zvonka otpočela vojno-redarstvena akcija „Oluja“, akcija koja je označila konac obrambenog rata i oslobođenje Hrvatske.

Sa 7. gardijskom brigadom, varaždinskim Pumama, Zvonko je prošao sve borbene operacije, uvijek među prvima i na prvoj crti; u skladu i s brigadnim geslom: Semper primus – Uvijek prvi. Krenula je tako i završna akcija, ona iza koje se Zvonko vidio na putu kući: u nekom vozilu možda, uz prozor, kroz kojeg bi gledao što se sve promijenilo otkako ga nije bilo, putem od juga prema njegovom rodnom Visokom ili Turčinu, gdje je živio kasnije...

A život ga mazio nije. Prije nego što se prijavio u hrvatsku vojsku, sa samo 20-ak godina godina u Gromove, Zvonko je već bio i bez oca i bez majke. Bilo mu je samo 9 godina kada mu je majka poginula pod kotačima traktora, a ni pola godine poslije, oca mu je usmrtio grom. Zvonko je ostao sam, sa svojim šest godina starijim bratom, Zlatkom. Brat mu potom odlazi u Sloveniju, povlači i Zvonka za sobom; Zvonko ondje izučava za tesara i zapošljava se, ali počinje rat i Zvonko se odlučuje vratiti natrag u Hrvatsku, poći na bojište. Prolaze, međutim, i godine na prvoj crti, već se bliži kraj i ratu, a Zvonko, kako priznaje svojem zapovjedniku, s optimizmom gleda na svoju budućnost i vidi se sretno oženjen.

„Još četiri dana…“, govorio je i razmišljao mladi Zvonko Simon, ali nažalost, toga 4. kolovoza 1995., za Zvonka su se četiri dana pretvorila u vječnost. Bio je zapovjednik desetine, jedan od onih koji se nikad nije „šlepao“, kaže Dvekar, te je se legendarnom Sedmom krenuo u proboj. Kod samog ulaska u „Crvenu zemlju“, čuveni vojni poligon koji je označavao granicu s okupiranim teritorijem, dočekao ga je dobro ukupan neprijateljski mitraljez. Siječu metaka iz zasjede Zvonko nije mogao preživjeti, baš kao ni njegov suborac Martin Segedić.

Živ, u uspomeni

I ove godine Zvonka su se prisjetili preživjeli: njegovi suborci i prijatelji iz udruge veterana Općine Visoko, gdje je hrabrom mladiću tragičnog života posljednje počivalište. U crni mramor, uz ime i prezime, stoji uklesano i „gardist“, a ime mu se spominje i kod crkve sv. Mihovila u Kijevu, zajedno s još 31 poginulim pripadnikom brigade koja je prva ušla u Knin, a nosila je danas proslavljeni naziv - „Pume“.

Ključne riječi: akcija oluja, oluja, stradanje, zvonko simon,

Komentari

05.08.2020. 07:47h Zadnja izmjena: 05.08.2020. 08:06

Foto: Dino Možek/Privatna arhiva obitelji Simon