Zabavljalo ga je slikati vlastitu smrt - i što nam je još Klopotan otkrio u jednome od rijetkih intervjua

U nedjelju 6. listopada preminuo je jedan od najvećih slikara iz našega kraja – majstor fantastike i nadrealizma iz Presečna pokraj Novog Marofa, Franjo Klopotan.

Klopotan je preminuo u 81 godini, a posljednji veliki intervju s njime smo objavili prije pet godina, 15. svibnja 2014. godine – iskoristivši tako jednu od rijetkih prilika za razgovor s ovim umjetnikom koji je volio živjeti podalje od očiju javnosti i interesa medija. Ugostio nas je u ateljeu svoje kuće u Presečnom, s kojega pogled puca na dolinu rijeke Bednje, gdje je svojevremeno – kako dobro pamte stanovnici toga kraja – provodio vrlo mnogo vremena. Neobično je bilo čuti od jednoga 76-godišnjaka, koliko govori o svojoj pokojnoj baki. Međutim, upravo prema toj mudroj starici – kako ju je nazivao – slikar je gajio svoju neizmjernu zahvalnost. Rekao nam je: „Moja baka je bila potpuno nepismena, ali jako mudra starica. Majka mi nikad nije pričala bajke i basne, ali baka jest. Ona je vjerovala u nešto što nikad nije postojalo. Ona je to zapravo sanjala, ali o tome pričala kao da je bilo stvarno“. I otuda njegovi motivi fantastike i nadrealizma, koji su put do štovatelja umjetnina nalazili i dugo vremena nakon zlatnih vremena hrvatskog slikarstva. Povjerio nam se kako njegove slike ponajviše traže liječnici i stomatolozi. „Jedan liječnik u Njemačkoj skuplja samo mene. Ima 24 moje slike“, rekao je Klopotan, koji je i sam „završio za bolničara“.

"Imao sam strahovito interesantan život"

Njegovo drugo zanimanje bilo je fotograf, ali cijeloga života zapravo se bavio samo slikanjem. Osim motiva koje je crpio iz djetinjstva, još jedan veliki motiv Klopotanova stvaralaštva bio je strah. Zašto strah, glasilo je naše pitanje? „Svaki čovjek ima neki svoj strah, ali što sam stariji – moji strahovi su sve manji. Najveće strahove imao sam kao dječak, jer bih radio svoje konstrukcije onoga što mi je baka napričala“. Naslikao je i vlastitu smrt, ali ne iz straha. „Meni je to zabavno“, rekao je, „jer se smrti nimalo ne bojim. Imao sam strahovito interesantan život i prošao sam jedno užasno teško razdoblje u životu. Sa 16 godina bio sam gladan kruha“. Pet godina kasnije, nakon završene škole, kao bolničar je radio u Novom Marofu i Zagrebu, da bi se 1965. godine odselio u Hamburg gdje je u Gradskom muzeju radio kao restaurator. U Presečno – iz kojega više nikada nije otišao – vratio se 1971. godine. Tada je već osam godina djelovao i kao profesionalni slikar, bio članom Društva naivnih umjetnika Hrvatske, a sedam godina kasnije postao je i članom Hrvatskog društva likovnih umjetnika te Zajednice umjetnika Hrvatske.

"Ne slikam svoje priče, nego životne istine"

U Presečno se vratio jer u velikom gradu nije našao pogodno mjesto za umjetničko stvaranje: „Sjesti u izlizanim trapericama na svoju travu, to je nešto što vam nitko ne može dati“, zaključio je Klopotan, koje je za sebe običavao reći kako slika „dok mora“. „Nešto me mora natjerati: ili Bog ili vrag. Ne mogu slikati iz dosade. A slike moraju biti kao život. Zbog toga sam naslikao i glavu koju je razorio tumor. I takve stvari sam radio, jer život je nekada gadan i okrutan, a nekada lijep. Ima lijepih i sunčanih dana, a ima i sivih i olovnih. To nisu 'moje priče'. To je istina“, zaključio je Klopotan koji je će u srijedu 9. listopada biti pokopan upravo u svojem rodnom selu Presečnom pokraj Novog Marofa u 15.30 sati. U 13 sati u maloj dvorani Kulturnog centra Ivan Rabuzin u Novom Marofu biti će održana svečana komemoracija. Neka mu je laka zemlja rodnoga kraja kojeg je toliko volio.

Počivao u miru.