Pisma iz Hrvatistana: Kako su mediji spustili gaće pred Čačićem

Objavljeno: 08.07.2014. 10:27

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:19

Foto: Andrej Švoger

Otkako je izašao iz zatvora u Valturi, u kojem je služio kaznu zbog izazivanja prometne nesreće u Mađarskoj, Radimir Čačić u nekoliko je dana podijelio više intervjua - što televizijskih, što radijskih, što novinskih - nego Mick Jagger u pola godine.

Zaista, uz najbolju volju danas teško da biste na trafikama mogli pronaći tiskovinu, lokalnu ili nacionalnu, s čije vas naslovnice ne gleda lice nekadašnjeg ministra i potpredsjednika Vlade.

O čemu točno Čačić govori u tim silnim intervjuima? Ukratko, da je razočaran razinom pameti nekadašnjih stranačkih kolega, da utječe na stanje u državi samom činjenicom što postoji, da se čovjek ne smije ograničavati ideologijom, da su važni samo rezultati, da su Habuš i Vrdoljak nesposobni i nedorasli, da je Bandić energični 'genijalac' sposoban realizirati projekte.

Pa onda, da je spreman na suradnju s HDZ-om, da je stvarao stranku iz koje su ga izbacili, da je HNS stvar prošlosti, da je on praktički stvorio Vesnu Pusić, da je ona bila njegov izbor, da nikada nije dobila izbore, da je Milanović mogao biti dobar premijer samo da nije bilo te nesretne saobraćajke u Mađarskoj.

Pa onda, da je sve dobro što se u ovoj državi napravilo u zadnjih dvadeset godina maltene njegova zasluga, a sve loše je loše zato što on sam nije u tome sudjelovao.

Zašto je Hrvatska u krizi? Zbog njegove prometne nesreće. Zašto Vlada nema rezultate? Zbog njegove prometne nesreće. Zašto Njemačka nije zabila Alžiru u prvih devedeset minuta? Zbog njegove prometne nesreće. Zašto sjeverac ne puše sa zapada? Zbog njegove prometne nesreće. Dobro, karikiram sad malo.

O čemu se dakle radi? Radimir Čačić je takav kakav jest, nekome se to sviđa, nekome ide na živce. Prilično je iluzorno očekivati da će se čovjek njegovih godina preko noći stubokom promijeniti.

Sve ovo što on zadnjih dana izjavljuje u medijima posve je očekivano. Osobno bih se, recimo, nemalo iznenadio da je drukčije. Svi oni koji su mislili da će nakon godine dana iz istarskog ka-pe doma izaći Majka Terezija ili kakav benevolentni djeČačić naprosto su smiješni i neodgovorni prema vlastitoj pameti.

Čovjek jednostavno sve što ga okružuje mjeri vlastitom pojavom, narcisoidan je i egocentričan. Ok, njegova stvar, nemam s time baš nikakvih problema.

Ono što meni, međutim, u cijeloj toj priči ne ide u glavu i što si ne mogu objasniti jest sljedeće. Kad već samog Čačića ne krasi bogzna kakva samokritičnost, zašto su na posvemašnju nekritičnost automatski pristali i mediji koji su mu dali toliko prostora?

Umjesto disonantnih tonova, novinarske provokacije i ozbiljne rasprave, velika većina medija pred Čačićem je bespogovorno spustila gaće.

Iako se trenutno nalazi u poziciji čovjeka čiji bi intervju najbolje funkcionirao u rubrikama 'Kucamo na vrata zaboravljenih asova', u poziciji kada tek treba osnovati stranku i njenu snagu potvrditi na izborima, nekadašnji potpredsjednik Vlade dočekan je od strane medija kao neupitni spasitelj, kao da u Saboru ima sto trideset mandata i kao da sudbina cijele zemlje ovisi tek o njegovoj sposobnosti i dobroj volji.

Takva prostracija sedme sile, koja već prelazi svaku granicu dobroga ukusa, vjerojatno ide na živce, poznavajući njegov borbeni gard, i samom Čačiću.

Gdje su, pobogu, nestali svi ono hrabri lavovi i novinarske zvijezde koji su imali sijaset pitanja i zamjerki kada se on nakon sudske presude našao na dnu moći?

Tada je, međutim, bilo prilično lako i veoma moderno opaliti po njemu, sada se pak nakon povratka više nitko 'ne bi štel zameriti', jer, jebiga, nikad ne znaš kad ćeš ga trebati.

A barem se njega ima što za pitati. I barem on, bez obzira na to kakvi su mu odgovori, u pravilu ne bježi od pitanja i ne traži da mu se ona šalju unaprijed.

Moglo ga se, govorim napamet i po sjećanju, pitati ima li bilo kakvih spoznaja o namještanju natječaja za kupnju gradskog zemljišta u Jalkovečkoj i preprodaji istog Agenciji za pravni promet i posredovanje nekretninama.

Moglo ga se, recimo, pitati nešto o suradnji ženine firme s Ministarstvom za javne radove, obnovu i graditeljstvo kojem je on bio na čelu. Ili o tome da je baš za vrijeme njegova predsjedanja HNS došao na glas kao klijentelistički kartel koji fantastično spaja poslovne i privatne interese.

Ili, zašto i na osnovu čega misli da su ljudi koji trenutno skakuću oko njega sposobniji od onih koje je postavljao prije, a ne tek, što bi rekao Mandić, zečevi kojima je zamirisao kupus potencijalne vlasti?

Moglo ga se, štajaznam, pitati zašto planira koaliciju s ljudima koji u ladicama imaju desetine kaznenih prijava i koji još dan danas javnosti ne znaju objasniti kako otplaćuju rate kredita višestruko veće od primanja?

Ili, zar je projekt obnove fasada na zgradama u državnom vlasništvu zaista nešto najambicioznije i najgenijalnije što je uspio izmisliti u svom mandatu i je li stvarno mislio da će to izvući državu iz krize?

Kako komentira činjenicu da je hrvatsko gospodarstvo u trenutku njegova detroniziranja bilo u svejednakom rasulu kao i onda kada je stupio na vlast?

Ili, kako to da ga je, unatoč njegovoj svemoći i dalekovidnosti, Čehok prije šest godina preko noći otpuhao s mjesta župana? Kupili su vijećnike, kažete? Pa što vi, takav frajer, niste ponudili više?

Pa onda, tko je sve i u kojoj mjeri omastio brk na projektu izgradnje autocesta i je li taj projekt baš tako djevičanski čist kako se pokušava predstaviti u javnosti?

 Moglo ga se pitati je li bolje da vam firma posluje na slobodnom tržištu, u skladu s proklamiranom neoliberalnom doktrinom, ili je ipak zgodnije kada ugovara poslove isključivo s državom u kojoj izvodi radove, i tako dalje, i tako dalje.

Štošta se, kažem, moglo pitati Radimira Čačića i on bi na ta pitanja, ovako ili onako, odgovorio. Što misli o Habušu i Štromaru te ima li ambicija za participiranjem u vlasti, to smo ionako znali i ranije.

U tom smislu, on dakle u cijeloj toj priči predstavlja manji problem. On je takav kakav jest i teško da će biti drugačiji.

Kudikamo veći problem predstavlja činjenica da je današnje novinarstvo, lokalno i nacionalno, velikim dijelom upravo onakvo kakvo ne bi smjelo biti.

Dakle, bezmudo i beskrvno, proračunato i poltronsko, bez žara i dara, bez srca i duše.

Komentari