Pisma iz Hrvatistana: Ljudskost u politici? Bitch please

Sve je na kraju otišlo u vražju mater. Sve što je moglo poći po zlu, pošlo je.

Sve poduzete mjere i svi napori, koji su išli za time da se izbjegnu nepotrebne žrtve i da se sukobi riješe mirnim putem, pokazali su se potpuno uzaludnima. Glas zdravog razuma ni ovoga puta nije pronašao put do ušiju onih koji misle kako imaju pravo raspolagati tuđom mukom. Zaraćene strane po žurnom postupku utvrđuju položaje i ukopavaju teško naoružanje.

Stratezi traže slabe točke i načine kako neprijatelju zadati udarac od kojeg se neće tako brzo oporaviti, čekaju njegov pogrešan korak, proračunavaju eventualne gubitke i razrađuju posljednje detalje ofenzivnih djelovanja... Ukratko, čine sve ne bi li svojoj strani osigurali što bolju startnu poziciju i kontrolu nad strateški važnim područjima. Dežurni pesimisti itekako imaju razloga za veselje, to su dobre vijesti - opet je izašlo na njihovo.

Zasigurno se pitate gdje sam se sad, u ovo lijepo proljetno popodne, dohvatio razglabati o Putinu i Ukrajini, o Krimu i Kličku, o Kijevu i Moskvi. Kao da mi sami nemamo dovoljno svojih problema pa ćemo sad virkati preko plota i gurat nos tamo gdje ne treba. U tom slučaju, dopustite da vas demantiram: ovdje uopće nije riječ o sukobu na istoku Europe, već je riječ o sukobu koji nemilice bijesni unutar stranke na vlasti.

Građanski rat koji upravo trese Socijaldemokratsku partiju ovih je dana rezultirao i prvom žrtvom. Novinske agencije javljaju kako je riječ o Slavku Liniću, šezdesetpetogodišnjem ekonomistu iz Rijeke, koji je još donedavno kotirao vrlo visoko u hijerarhiji stranke, a sada je, eto, pao pogođen preciznim kuršumom ispaljenim iz Milanovićeva browninga.

Viteški, reći će neki. Kukavički, reći će drugi. Evo, recimo, Vojko Obersnel. Riječki gradonačelnik izjavio je, između ostalog, da se predsjednik Milanović ponio neljudski. U tom pravcu ciljao je zatim i Zlatko Komadina. Pa onda i kompletan riječki ogranak stranke. Pa onda i onih pedeset posto esdepeovaca kojima Linić možda i nije najsimpatičnije biće pod kapom nebeskom, ali bi puno rađe vidjeli Milanovića poraženog u blatu, nego na poziciji prvog čovjeka izvršne vlasti. Bez iznimke, svi su se oni pozivali na ljudskost. E, to je vrlo zanimljivo.

Zadržimo se stoga malo na tom kriteriju ljudskosti. Otkud to? Otkad uopće ljudskost egzistira kao važeći kriterij u kontekstu političkog djelovanja? Barem smo mi svjedoci da se više humanosti nerijetko nađe u kakvoj kloaki nego u političkim strankama. Kažem, vrlo je zanimljiva ta postavka po kojoj ispada itekako ljudski da radnik s trideset godina radnog staža jednim ukazom političara završi na ulici, a kada se tog istog političara najuri iz fotelje ili iz stranke onda je to, vidi vraga, strašno neljudski.

Ne čudi stoga činjenica da se ljudskih dimenzija u političkom pejzažu u pravilu hvataju rashodovani kadrovi, ili njihovi kamaradi, kojima su uzde vlasti i moći neplanirano izmakle iz ruku. To im dođe kao nekakav zadnji as iz rukava, koji, ako se malo bolje pogleda, zapravo sugerira kolosalno nerazumijevanje političkih procesa u teoriji i praksi. Neprijatelj, staro je pravilo, nikada ne sjedi za stolom suparničke partije. Neprijatelj koji vam radi o glavi uvijek sjedi tik do vas i tapša vas po ramenu, ispipavajući gdje bi - već sutra, ako treba - bilo najzgodnije zasjeći mačem.

Svaki stranački ustroj naprosto počiva na principu – danas drug i brat, sutra hulja i smrad. Baš nijedna stranka nije toga lišena. Riječ je, naime, o fenomenu koji su pametniji analitičari nazvali političkim kanibalizmom, a sastoji se, parafraziram, od sljedećeg obreda – pojesti posrnulog stranačkog kolegu, ispljunuti njegove ostatke i onda se ispišati po njima. Nema tu, vidite i sami, mjesta nikakvoj ljudskosti.

Na ljudskost će se pozivati tek ispljunuti i popišani, koji je, nota bene, do jučer radio navlas isto, dakle spremno vadio alatku iz gaća, i kojem spomenuti obred do jučer, dok su žrtve bili drugi, nije uzrokovao baš nikakve moralne dileme. Konkretni primjeri? Ivo Sanader svojedobno se bio žalio kako se njegova nasljednica Jadranka Kosor prema njemu ponijela neljudski. Nije prošlo mnogo, ta ista Jadranka Kosor je, nakon što ju je Karamarko izbacio iz stranke, tvrdila da se njen nasljednik prema njoj ponio izuzetno neljudski.

Ili, kada je Radimir Čačić izbačen iz stranke, njegovi pretorijanci Zlatko Koračević i Natalija Martinčević naricali su kako se s bivšim šefom postupa neljudski. Kada je, naposljetku, iz stranke izbacilo i njih, Natalija Martinčević suzama je kvasila stolnjak u Hotelu Varaždin i tvrdila kako se Goran Habuš prema njoj ponaša neljudski, kako joj ne da raditi i kako joj je poručio neka vrati auto i kartice.

A bila je jedina koja je stala iza njega kada je ovaj pijan k'o drvo bauljao gradskim ulicama i izazvao prometnu nesreću. Nema nikakve sumnje da će i sam Habuš, nakon što sutra sklizne s trona, kukati kako se njegovi nasljednici i dojučerašnji kolege prema njemu ponašaju krajnje neljudski.

Govoriti dakle o ljudskosti u politici potpuno je bespredmetno. Ljudi kojima je do ljudskosti ne hvataju se tog posla. Takvi sade cvijeće, brinu o pravima manjina, grade azile za napuštene životinje, čiste šume, pomažu nemoćnima, sudjeluju u Paradi ponosa, žive svoj život i trude se da njihova sreća ne bude uvjetovana tuđim jadom i nesrećom. Tražiti ljudskost u politici sizifovski je posao. Nešto slično kao da tražite moral pred crkvenim oltarom.