Zanimljivu tezu iznio je u svom komentaru 'Internetski šljam' Dražen Ciglenečki, nagrađivani novinar riječkog Novog lista.

Kao povod poslužili su mu komentari čitatelja ispod vijesti o kritičnom zdravstvenom stanju ministra policije Ranka Ostojića. Naprimjer: 'dabogda se raspao, pseto udbaško', 'ima Boga!' i tome slično.

Kada bi se, kaže komentator riječkog dnevnika, mentalno zdravlje nacije moglo procjenjivati na temelju ovakvih umobolnih gadarija, onda bi zasigurno ispalo da su Hrvati duboko bolestan narod.

Po njemu, međutim, komentare ispod tekstova ne bi trebalo zabranjivati, štoviše dobro je da Internet funkcionira kao 'kontejner za otpad', jer na taj način možemo spoznati da među nama živi svakojaki ljudski šljam (kao da to vrlo dobro ne znamo i bez komentara i bez Interneta).

Kada ne bi bilo moguće komentirati tekstove, mi bismo imali jednu posve lažnu, iskrivljenu sliku o sebi samima.

 Nadalje, objašnjava Ciglenečki, ovakvi komentari web konzumentima služe kao sjajan ispušni ventil. Mržnja s Interneta ne proizvodi izravnu akciju. Odnosno, dok na Mreži ključa – ulica je mirna.

Na kraju zaključuje kako je dakle riječ o fenomenalnoj terapiji – mržnjom do mira.

Zanimljiva je, kažem, ta ideja po kojoj ispada da se internetskim cijeđenjem gnojnih čirića netrpeljivosti i mržnje sprečavaju otvoreni sukobi i nasilje u društvu. Pritom uopće nije važno je li to nasilje upereno protiv Srba, Cigana, manje vrijednih Hrvata ili pedera i lezbijki.

Što to uopće znači? Znači li to, ako ćemo baš tjerati mak na konac, da Glavaš i Norac ne bi tamanili Srbe po Osijeku i Gospiću da su se '91. znali služiti Internetom? Znači li to da manijaci danas ispaljuju rafale po kafićima i dave strankinje po mračnim parkovima zato što se ne mogu ulogirati na forum i tamo jebati majku Milanoviću, Karamarku ili nekome od nas?

I stoji li uistinu ta hrabra tvrdnja da se nasilje iz virtualnog svijeta ne projicira u stvarnom svijetu?

Pa barem se mi možemo svako malo uvjeriti u suprotno. Uzmite samo gej parade, razbijanje ploča s ćiriličnim natpisima, nasilje na utakmicama koje se nerijetko nakon toga seli na ulice, parkirališta, odmorišta uz cestu i tako dalje.

 Zar ne bi stoga bilo zgodnije, recimo – ali samo recimo – da se mir pokuša očuvati uz pomoć zakonskih sankcija i novčanih kazni, a ne legalizacijom mržnje na Internetu?

Ovakva argumentacija, začinjena dosjetkom o terapeutskom učinku ispoljavanja mržnje na Internetu, svakako je nešto posve novo u dugoj i opsežnoj raspravi koja se vodi oko pitanja treba li zabraniti komentare čitatelja ispod tekstova objavljenih na portalima.

Zagovornici komentiranja uglavnom se mogu podijeliti u dvije skupine. Jednu skupinu čine oni koji su na neki način direktno zainteresirani i cijelu priču svode na 'klikove' i 'lajkove'.

U tom smislu imamo perverznu situaciju koja sugerira da novinarstvo i novine više ovise o brojkama nego o slovima, što je blesavo samo po sebi.

Drugu skupinu čine oni, nerijetko su to sami komentatori, koji se pozivaju na demokraciju i izražavanje vlastitog mišljenja. Zar mi nemamo pravo na mišljenje? Zar ga nemamo pravo javno izreći?

Na osnovu tih argumenata može se zaključiti kako ni jedni ni drugi zapravo uopće ne razumiju što bi novine trebale predstavljati i koja je njihova uloga u društvu.

Od hrvatskih novina, spomenimo samo neke – pritom neka budu ideološki oprečnih svjetonazora - mogućnost ostavljanja komentara u potpunosti su odbacile Novosti, Jutarnji list i Glas Koncila. Zašto bi njihov primjer trebali slijediti i ostali?

Naime, tko ili što čini jedne novine takvima kakve jesu? Čine ih autori. Novinari i kolumnisti. Novine definiraju imena ljudi koji u njima pišu. Nitko drugi.

Da bi se pisalo u novinama, valja se za to školovati, baš kao i za bilo koje drugo zanimanje. U pisanju do izražaja mora doći autorovo obrazovanje, informiranost, hrabrost, kreativnost, iskustvo.

Novinski autor za svoj rad mora biti plaćen. Ozbiljno pisanje je za profesionalce, a ne za amatere. U procesu stvaranja novina čitatelji ne sudjeluju. Na njima je samo da po kvaliteti, osobnim afinitetima ili po bilo kojem drugom kriteriju izaberu koje će novine čitati.

Sve ostalo je čisti užas. Mogućnost komentiranja autorskih tekstova jedan ozbiljan posao pretvara u kurveraj. Na taj se način, kako je to lijepo izvolio primijetiti jedan sarajevski pisac, novine pretvaraju u zid javnoga WC-a.

Nikakva tobožnja demokratičnost tu ne može doći u obzir kao ozbiljan argument. Na kraju krajeva, po toj logici ona bi se mogla tražiti i u drugim zanimanjima.

Ja, međutim, još nikada nisam čuo da je netko upao kirurgu u dvoranu za vrijeme operacije i tražio mogućnost da iznese svoje mišljenje o tome kako ovaj operira slijepo crijevo.

Hoćete li postolaru koji vam je popravljao cipele - u slučaju da vam se ne sviđa boja potplata, i zato jer imate pravo na mišljenje - na staklo izloga napisati 'krepaj đubre daltonističko' ili 'dabogda ti dabar mošnje izjeo'? Naravno da nećete, nego ćete, ako ste iole pristojni, idući puta otići drugome. Ista je stvar s novinama.

Komentiranje autorskih tekstova u novinama naprosto nije nikakva potvrda demokracije u društvu. Baš naprotiv. Puno prije riječ bi bila o ekshibicionizmu komentatora, minoriziranju tuđeg rada i posvemašnjem prostituiranju nekada cijenjene struke.

Zbog toga bi sve novine koje drže do sebe i smatraju se ozbiljnima takvu mogućnost trebale ukinuti.

Komentari

29.07.2014. 10:37h Zadnja izmjena: 13.01.2016. 07:19

Foto: Ilustracija