Pisma iz Hrvatistana: Radnička klasa odlazi u raj

Nešto se neobično događa s ministrom Mrsićem, govori mi nekidan poznanik, dok sjedimo tako i čekamo da dosadni listopad napokon ustukne i ustupi mjesto žarkome kolovozu.

Što mu ipak sve to treba u životu, kaže, čovjek je pametan, završio je medicinu. Dobro, ne treba ići za time, završili su je, štajaznam, i Hebrang i Marasović, pokušavam replicirati, a onda nakon nekog vremena ipak popuštam.

Zaista, što mu sve to treba? Što mu je trebalo da se uopće petlja s politikom? Čovjek je ugledni hematolog, ostvaren, situiran, naoko simpatičan i pristojan. Uz to je i nagrađivani član brojnih strukovnih asocijacija.

Zar nije mogao i dalje lijepo predavati na fakultetu i raditi svoj posao u KBC-u Zagreb? Čak i da je tek prosječni liječnik više bi kao takav doprinio ovome društvu nego kao najvrsniji političar.

Što mu je, recimo, trebalo da se za potrebe političkog angažmana od akademskoga građanina preko noći transformira u besprizornoga stripera? Možda ćete se i sjetiti toga, nije bilo baš tako davno.

Na jednom od brojnih stranačkih sučeljavanja, govorio je  tako nešto o potrebama ujedinjavanja i bolje organizacije, ističući pritom važnost socijaldemokratskog morala i socijalne osjetljivosti. Iza njega sjedili su Maras i Bernardić. Jedan je nešto trijebio po ušima, a drugi kopao nos.

Da bi onda odjednom, ničim izazvan, odložio mikrofon, skinuo sako i bacio ga u publiku, razvezao kravatu i razdrljio košulju, što je veselo prihvatio već spomenuti dvojac učinivši navlas isto, nakon čega su sva trojica, pojagmljeni za finom političkom sinekurom, podigli ruke u zrak i počeli neartikulirano arlaukati kao da je riječ o poglavicama nekakvoga amazonskog plemena do kojega civilizacija još nije dospjela.

Samo Nebo zna što mu je trebala činjenica da će ga zbog novog Zakona o radu javnost upamtiti prvenstveno kao grobara radničkih prava – još jednog u dugačkom nizu – u državici koja je ionako, što se toga tiče, već odavno rasturena i rastavljena na proste faktore.

A upravo taj Zakon možda je i najeklatantniji primjer kako visoko danas kotira ta prononsirana socijalna osjetljivost kojom se tako rado busaju u prsa naši socijademokrati.

O njegovoj kvaliteti uostalom, a to je ujedno bio i najjači ministrov argument u raspravi, dovoljno govori i činjenica da njime nije zadovoljan baš nitko, ni radnici, ni poslodavci, ni sindikati.

O odredbama samog Zakona već ste, sva je prilika, dovoljno čuli i pročitali zadnjih dana. Radni tjedan moći će se produljiti na 60 radnih sati, u slučaju likvidacije firme trudnice će dobivati otkaz, ugovori na određeno moći će trajati dovijeka, ne postoji obveza zbrinjavanja viška radnika.

Novim Zakonom omogućuje se i ustupanje radnika između poduzeća koja imaju istoga vlasnika, što se može izvesti i kad je u pitanju povezano društvo poslodavca u inozemstvu.

Navečer ćete tako leći u Varaždinu, primjerice, a ujutro se probuditi kao šljaker na Madagaskaru, gdje ćete ostati naredne dvije godine, odvojeni od familije i kvartovske krčme. Jeste li čuli za Madagaskar? Jeste, kao što ste čuli i za Vinču, da malo izokrenemo genijalni fazon neponovljivog Ilije Čvorovića.

Fleksibilizacija radnih odnosa, o kojoj u zadnje vrijeme toliko palamude ministar Mrsić i njegov šef u Vladi, predstavljena kao mjera koja bi trebala pomoći bržem i većem zapošljavanju radnika, zapravo je tek jeftini eufemizam za još jedno rezanje radničkih prava.

Vrhunac cinizma svakako je odredba koja kaže da radnik, ukoliko poslodavac kasni s isplatom plaće, može početi pripremati štrajk odmah, a ne više u roku od 30 dana. Baš nitko mu, naravno, pritom ne garantira da će tu plaću i dobiti, pa makar štrajkao pedeset godina.

Zabrana diskriminacije pri zapošljavanju, osiguravanje uvjeta i jamstvo sigurnosti, radno vrijeme i plaćeni prekovremeni, sve je to divno i krasno, ali ipak samo mrtvo slovo na papiru. Puka kozmetika.

U praksi to izgleda bitno drugačije.

Fantaziranja novokomponiranih dupeglavaca - koji su se obogatili u lopovskoj privatizaciji - i iskompleksiranih neoliberalnih mesija - koji u životu nisu zaradili lipu na slobodnom tržištu - o tome kako je hrvatski radnik preplaćen za svoj rad stoga nisu ništa drugo nego gomila bespredmetnih pizdarija.

Čovjek se zapita živimo li mi u istoj državi. Stvarni život sugerira nešto posve drugačije.

U stvarnom životu vidimo radnika koji je preplašen, dezorijentiran i egzistencijalno ugrožen. Koji radi po dvanaest sati dnevno bez da mu to itko adekvatno nadoknadi. Koji za vrijeme radnog vremena, zamislite, tek jednom smije otići na WC.

Vidimo ljude, nevažno je li riječ o tekstilcima, drvodjelcima, mehaničarima, konobarima, težacima ili variocima u škveru, koji su nakon trideset godina staža u firmi istjerani na ulicu kao stoka.

Vidimo ljude koji doslovce nemaju za koru kruha, koji štrajkaju jer godinu dana nisu primili plaću i koji nisu sigurni hoće li im nakon cjeloživotnog argatluka penzija biti dovoljna za najosnovnije životne potrebe.

U stvarnom životu vidimo ljude ubijenog dostojanstva koji skupljaju plastične boce po kontejnerima i zbog toga, kao da su nešto krivi, od nelagode spuštaju pogled kada ih sretnete na ulici.

To, dakako, nije od jučer. Sve što se u proteklih dvadeset i kusur godina radilo išlo je za time. Od prvog hrvatskog Zakona o radu, koji je nota bene dogovoren u restoranu Kod Drageca, uz teleću koljenicu i predikatno vino, do ovog posljednjeg, koji je na snagu stupio nekidan, sve je išlo za time da se obespravi i uništi 'radnička klasa'.

Činjenica da joj zadnji čavao u lijes zabija socijaldemokratski ministar i socijaldemokratska Vlada samo je šlag na torti. Što im ipak, da se vratimo na početak, sve to treba u životu?