Pisma iz Hrvatistana: Sve što imaju – vaše je!

Nema potrebe da si lažemo – situacija baš i nije sjajna. Zapravo ne, to sad zvuči kao nategnuti eufemizam.

Situacija je upravo katastrofalna: gotovo je četiristo hiljada nezaposlenih; sam bog zna koliko je onih koji rade, a ne primaju plaću; vrlo temeljito uništeno je sve što je nekada bilo vrijedno; država je opljačkana, narod osiromašen; nekadašnji proizvodni pogoni, temelji gospodarskog rasta i socijalnog mira, danas su tek goli zidovi, opustjele hale; ulicama hodaju preplašeni, dezorijentirani i rezignirani ljudi davno odustali od života… Pitanje je sjeća li se još uopće itko što točno znače riječi proizvodnja, industrija, znanje, izvoz, zadovoljstvo, sreća...

Da ste nekome tko je tamo negdje sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća bio u naponu radne snage rekli što ga čeka u penzijskom dobu, vjerojatno bi mislio da se šalite ili da ste sišli s uma. Tko je, pobogu, tada uopće mogao i zamisliti u što ćemo se pretvoriti za deset, dvadeset godina.

Tada smo, naime, još uvijek imali konture ozbiljne države, respektabilne na globalnoj razini i prepoznatljive po mnogo čemu, od privrede, preko kulture i umjetnosti, do sporta. Hrvatska međutim već odavno nije ozbiljna država. Za to, dakako, postoje brojni razlozi.

Ozbiljne države i ozbiljna društva - a znamo da takvih ima i danas, štoviše znamo točno i gdje su – nikada sebi neće dopustiti luksuz da im se dogodi nešto slično ovome što se dogodilo nama. Ozbiljne države ne zaboravljaju olako gdje su bile jučer i, što je još važnije, vrlo dobro znaju gdje će biti sutra.

Dijametralno suprotno, mi uporno, k'o magarci pokušavamo zaboraviti gdje smo bili jučer i nemamo pojma o tome gdje ćemo biti sutra. Nadalje, ozbiljne države vode ozbiljni ljudi. Dokazani, sposobni i odgovorni. Neozbiljne, kao što je naša, vode neiživljeni pizdeki i pikzibneri uvjereni u svoju važnost i svoje poslanje.
 
Kada stisnu teška vremena i kriza zakuca na škure, u ozbiljnim društvima rapidno opada broj onih koji su spremni prihvatiti odgovornost, uhvatiti se u koštac s problemima i uslijed posvemašnje neizvjesnosti založiti svoje ime, svoju čast i svoje znanje kao garanciju bolje budućnosti. Dijametralno suprotno, u Hrvatskoj nedostaje svega, samo ne nedostaje lažnih spasitelja i šarlatana koji, unatoč kolosalnom neznanju i nesposobnosti, uvijek najbolje znaju što i kako treba. O tome svjedoči i činjenica da osim kilave vlasti i iste takve opozicije imamo barem još pet "trećih putova" čiji će nas poglavice, samo ako im damo povjerenje, već sutra pretvoriti u Švicarsku.

Kada smo se već dotakli ozbiljnih ljudi i država, pada mi na pamet još jedan zgodan primjer. Prije nego što je postao predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća, Ante Marković godinama je radio kao generalni direktor Končara. Kada je dolazio, poduzeće je imalo dvije hiljade zaposlenih, kada je odlazio broj zaposlenih premašio je brojku od dvadeset i pet hiljada. Pod njegovim ravnanjem Končar je postao industrijski gigant koji je svoje proizvode plasirao na tržištu od Islanda do Indije. Tek tada i tek takav, ostvaren i radno dokazan, Marković je zasjeo u premijersku fotelju nekadašnje države. Jer, u ozbiljnim državama na ozbiljne funkcije smiju doći samo ozbiljni ljudi.
 
E sad, recite vi meni gdje su se to točno dokazivali ljudi koji danas drmaju političkom arenom i gdje su to skupljali iskustvo ljudi koji su među sobom, poput hijena, razgrabili ministarske fotelje? Ako otvorite službene stranice Vlade, naići ćete na ljude koji u rubrici "profesionalna karijera" imaju jednu ili dvije reference, a u rubrici "politička karijera" njih deset, petnaest, što je toliko strašno da postaje bizarno i groteskno u svojoj neprirodnosti.
 
Gdje se to, recimo, dokazivala ministrica Opačić koja je sa studija politologije, bez dana radnoga staža, zahvaljujući nacionalnoj kvoti skočila direktno u saborske klupe, iz kojih se nije maknula sve do trenutka kada je prešla u Vladu? Znate li, recimo, što je radio Arsen Bauk prije nego što je postao ministar? Bio je voditelj natjecanja i statističar u HAKL-u, ali je, eto, imao tu sreću da mu je otac bio prijatelj s pokojnim Račanom.

Znate li čime je to Tihomir Jakovina zaslužio mjesto ministra poljoprivrede? Time što je bio voditelj poljoprivredne apoteke u Bukovlju, koja je pod njegovim ravnanjem neslavno propala i državi ostala dužna stotine hiljada kuna poreza. Ili, recimo, ministar Maras koji je u jednoj teve emisiji kao svoje poduzetničko iskustvo naveo činjenicu da je na dočeku Nove godine u HOC-u Bjelolasica poluživao hladna predjela. Jeste li ikada prije nego što su postali ministri čuli za Zmajlovića, Dončića i Vrdoljaka? Naravno da niste, a teško da ćete, nakon što ova suluda avantura završi, i u budućnosti čuti bilo što dobrog o njima.

Možda smo - ne tvrdim, procijenite sami - u dreku do grla upravo zahvaljujući činjenici što su ljudi na vodećim funkcijama, nakon kratke karijere u županijskim agencijama, osnovanim u svrhu uhljebljivanja podobnih partijskih kadrova, iz studentskih menzi skočili direktno u ministarske cipele. I možda je jedino strašnije od toga to što su vas baš takvi uvjerili da vi ovisite o njima, a ne oni o vama.
 
Zato se ja, uvijek kada razmišljam o našim političarima, sjetim riječi velikog Vlade Gotovca koji je rekao: "Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače – vaše je! Vi to plaćate, vi za to radite, vi za to stradate." Imajte to na umu danas, sutra i na sljedećim izborima. Imajte to na umu uvijek i lijepo im isporučite otkaz prije nego što ga oni isporuče vama. Zapamtite, ne ovisite vi o njima, oni ovise o vama. Jer, da ovise o svome radu ne bi, vjerujte mi, zaradili za sol, a kamoli za crne limuzine koje su si baš ovih dana naručili.