U idiličnom klenovničkom kraju kap vode vrijednija je od zlata pa tokač vodu nosi

Objavljeno: 11.10.2015. 20:01

Zadnja izmjena: 24.02.2016. 12:26

Foto: Martin Lukavečki

Slikovita klenovnička naselja na prvi pogled neodoljivo lijepa, privlačna. No, život na ovim bregima ipak nije idiličan. Uske ceste, neasfaltirani putovi, brijeg bez vode. Vodimo vas u Vukovoj gdje je kap vode vrednija od zlata.

Od Klenovnika do vrha Vukovoja i kapelice Svetoga Volfganga uspinjete se najprije uskim asfaltom, pa lošim makadamom. Prolazite Marijinim putom, zaseocima. Iza vas je prekrasan pogled na ivanečki kraj, opjevanu Ivanščicu.

– A, čujte, na cesti se teško minu dvije babe, a kamoli dva auta, slikovito je mimoilaženje pojasnio mjesni veseljak.

Nemaju oni javni vodovod, nego vlastiti. Stoljećima se na ovaj brijeg nosila voda iz duboka i strma jarka, iz Gaja. Po zimi i ljeti. Kiši i snijegu. A onda su devedesetih godina odlučili olakšati si život. Tokač je bio spasonosno rješenje. Voda na brijeg iz jarka, pa bez struje, motora. Svima čudno! Andrija Oreški s bratom je tih godina radio u Sloveniji, u Logatecu i vidio neobičnu napravu na djelu. Okupili su ljude, skupili novac.

- Pa bilo je nevjernih Toma, ali smo ih nekako uspjeli nagovoriti, zato smo radili pokuse da im dokažemo da voda na brijeg more iti. Tri izvora bila su garancija da je vode dovoljno. A njih je trebalo povezati u jedinstveni sustav, sagraditi bazen, pa određenim promjerom cijevi i dužine spustiti vodu tako da se stvara pritisak, da može tokač pumpati vodu. I tu nema ništa od oka. Sve proračunato i izračunato -  kaže Andrija. Ulogu Aristotela preuzeli su dečki koji su u školi malo više fizike učili, pa je to onda išlo nekako lakše, jednostavnije. Ali bila je i velika pomoć od Franca Popita, profesora iz Ljubljane, koji je napravu učinio djelotvornijom. Radi se o takozvanom cilindru koji se diže pod pritiskom vode, a zatim spušta i na taj način „nosi“ vodu na brijeg.

I tako su Oreški i Kolareki devedesetih godina zasukali rukave. Prionuli muški. Do spremnika na vrhu, zapremine dvadeset tisuća litara, trebalo je kroz šumu svladati visinsku razliku od 75 metara, postaviti 180 metara cijevi. Kopali su tjednima. Krampovima, krčenicama, lopatama. Uložen je i velik novac. Samo za tokač dali su 500 ondašnjih maraka. Branko Kolarić dobro se sječa tih godina.

– Jedna proba nije uspjela, druga je već bila bolja. A bilo je to veselje kad je voda došla na brijeg, a da smo se namučili, jesmo. Na tokač je priključeno devet domaćinstava, tri vikendice. Radi bolje kontrole potrošnje vode svako kućanstvo ima vodomjer. Naplaćuju sitan novac, tek toliko da mogu pokriti troškove održavanja.

Baka Veronika Kolarić vesela je duša. Pitamo za godine – E, tuo me nuojte ni pitati, pa me srom pevedati – već osemdeset sem premašila.

Rođena je u Bedencu i za snahu na brijeg je došla četrdesetih godina. Pa kak' to da ste došli na taj brijeg? – Znate da sem bila bedasta, da sem bila pometna pa znate da ne bi bila tu. A još u kakve meste sem došla, kulike je sermaštve tu bile, joj pa ga nie bile ničesa... A kak zdravlje - bila sem več na peraciji, a i noge me ovak moče.

A onda smo baku Veroniku prisjetili na vremena kad se voda na brijeg nosila iz jarka. – Hu pa nejte pitati. Ve ne bi mogla donesti pet litri. Ve je fala Bogu i fiži i se meste je imume. A bile je teške – i epala sem pe ledu, bilo je kamienje, blate. Saki kamen sem triesnula. Teški je život bil. Onda je čovjek mladi pa more se nekak bole zdurati, ali je tuo se prešle. Dece je bile, mož je išel v rudnik, kravica je bila, vinograd sem dielala, okapala z motike, znosila na herptišču, vej dok sem stara vej mi je nie sila, a i ne mrem više.

Podigala je četvero djece – kći i tri sina. - Pa dobro, kći je udata, sinovi još ne? – A, čujte, ki pa vrak oče iti tu, a oni pa neču iti otud. Ko bi išli k nekum i tak vam je tuo. Da vam ja dojdem tu doli na rumnicu s toga sela vun, meni je tuo sim gori najmilije pegledati. Liepe mi je tu. Bile nas je negda dvadeseti dva gazdi, a ve peglejte kulike nas je. Male.

-Negda je bil blatni put pa sam svaki dan morala deci prati hlače da su došli iz škole. O, bilo je života! Ljudi! Voli po bregi, sve njive obrađene.. Ve de ne mre traktor, tu je šuma, zapušteno, jada se baka Veronika.

Ivek Kolarić umjetnička je duša. A to se odmah primjetite čim zakoračite na njegovo imanje. Skulpture raznolike, ispisane poruke na drvenim oblucima, piramida iliti razgledni stup u dvorištu iz koje se vidi cijeli kraj. Veseli ga da ljudi rado pročitaju njegove mudrosti, ispisane na drvu: nitko ne vidi kad sam žedan, a svatko vidi kad sam pijan; vino je mnoge čedne žene bacilo na leđa; vino i mudroga pobudali. Ivek ima puno ideja, inspiracija. - Se je posloženo v glavi samo treba za to biti penez. To se ne mre pitati kaj se ne mre napraviti. Ja za nekaj zmisliti uvek imam časa.

Branko Kolarić mirovinu je zaslužio u Sloveniji i vratio se na svoj brijeg. Tri brata u godinama, pa neoženjena. Imaju oni svoju priču zašto. Brat Vlado trenutačno je na radu u Sloveniji, ali pokazali su mi njegovih ruku djelo. U potragu za vodom izdubio je petnaestak metara tunel u kamenu. Nije naišao na vodu, pa danas prokop služi kao ventilacijski sustav za podrum. Temperatura dvanaest stupnjeva i ljeti i zimi. - Kad iz tog podruma popijete pivo ili gemišt, jako vam je zahvalan želudac jer je to pravi lijek. Ona temperatura iz frižidera je umjetna i to nije zdravo, uvjerava me umjetnik Ivek. A čovjek zna. I zašto ne vjerovati…

Što se pak tiče tokača, Branko je posebna priča. Gotovo je svaki dan u grabi, u Gaju. Na redu je za brigu o tokaču tek od prvog veljače. No veseli ga da čuje u jarku taj neobičan zvuk. – Kad god imam vremena, spustim se do njega. U ljetno doba treba pokositi, očistiti, maknuti popadalo suho granje. Uvijek se naide posla!

Dragec Bunić pri Oreškima trenutačno je u ulozi nadzornika tokača. Kvarovi nisu česti, ali zna se dogoditi. E, kad se ostane bez vode na brijegu, odmah panika. Strka, zbrka.

Željko Pintarić u Vukovoju, u podnožju kapelice Svetog Volfganga, uređuje imanje. Odavde je pogled zamaman. Vide se tri županije, tri države, pet gradova. Varaždin i Ivanec k'o na dlanu... Posebice je lijepo biti na ovome mjestu kad se čeka Nova godina - posvuda vatrometi, treperenje svjetla.

4700 četvornih metara šikare pretvorio u obradivo tlo. Posadio je starinske nasade voćaka, masline, bambus. Za zalijevanje dovozi vodu iz Klenovnika. E,da je meni tokača, jada se Željko. A tu sve uspijeva! čist zrak, nedirnuta priroda.

A doista je lijep kraj! Pri Kolarekima i Oreškima ima očuvanih starinskih hižica i štalica. Ima gdje čovjek tu odmoriti oko. A da se o tokaču ne biste raspitivali previše, upamtite da za jednu vuru na brijeg pošalje 90 litara vode. Da napuni spremnik od 20 tisuća litara, treba mu nekoliko dana.

Javni vodovod ovi će zaseoci još pričekati. Svi obećavaju, proračunavaju i na kraju zaključe - pa oni imaju vodu. Tak vam je to pri nam, kažu. Načelnik općine Klenovnik, Martin Oreški, uvjeren je da će voda na cijelo područje općine stići za dvije do tri godine.

A što s tokačom? No, pri Oreškima i Kolarekima ne misle zaboraviti svojeg vodonošu. Neobična naprava, svojevrsni perpetuum mobile, ostat će spomenik vremenu koji je umnogome olakšao život ovdašnjih ljudi.

U dugim zimski noćima ovdje će imati o čemu pripovijedati mlađim naraštajima. Nekima će izmamiti grohotni smijeh, drugima suze. –Da smo tokača postavljali, spili smo so vino pri Oreškima i Kolarekima i još petsto litri dielanca. Tuo se ne mre pozabiti, uvjeren je Andrija. Pa ni to, da supruga Barica ne bi bila došla na brieg za snehu da nisu imali tokača…

Tu nije bilo lagodna života, ali veselja nigdar nije manjkalo. Bilo je i mužikaša, kolinja, čehanja perja, trebljenja kuruze.

Ve je se zamrlo. Još da nemamo tokača, o čemu bi se spominali..

Komentari