ORaH o EPK 2020: Prijava je napisana diletantski, a Grad nikad nije imao kulturnu strategiju

Grad Varaždin i hrvatska regija Sjever nisu prošli u drugi krug kandidature za Europsku prijestolnicu kulture 2020. Iako su nadanja, kao i očekivanja bila velika, Povjerenstvo nije prepoznalo regionalni koncept, a kako tvrdi Nataša Maričić, članica Gradskog odbora GO OraH Varaždin, za struku je ovo logična posljedica načina vođenja kandidature.

Varaždin nije ušao u sljedeći krug kandidature za europsku prijestolnicu kulture2020, usprkos najavama Raymonda Rojnika, voditelja projekta, da Varaždin ima najviše šanse da to postane.

– Za gradsku vlast šok i nevjerica. Za struku logična posljedica  načina vođenja kandidature, izrade kulturne strategije i predstavljenog koncepta. O nizu postupaka u prijavi na rubu nepravilnosti da ne govorimo – navodi Maričić.

Prema njenim tvrdnjama, prijava za kandidaturu za EPK zahtijeva/preporuča da kulturna strategija mora postojati 2-3 godine prije prijave za kandidaturu, a kulturni i umjetnički sadržaj mora  imati jasnu i skladnu umjetničku viziju i strategiju kulturnog programa. Zatim, postupke za izbor glavnog i umjetničkog ravnatelja treba provesti u ranoj fazi postupka prijave pri čemu je javni natječaj transparentniji, a umjetnički ravnatelj je neovisan i mora imati jake umjetničke reference. Uključivanje lokalnih umjetnika i kulturnih organizacija u osmišljavanje i provedbu kulturnog programa je nužno, a struktura izvršenja obuhvaća osoblje s odgovarajućim vještinama i iskustvom potrebnim za planiranje, upravljanje i izvršenje kulturnog programa u godini nastanka, objašnjava između ostalog Maričić.

– U provedbi prijave je gotovo u svim točkama bilo  obrnuto. Prvo, u timu za pripremu projekta nije sudjelovala niti jedna osoba sa završenim (ali ni nezavršenim) umjetničkim obrazovanjem (osim Ivana Meseka i Davora Bobića u svojstvu konzultanata). Drugo, javni natječaj za izbor glavnog ravnatelja i umjetničkog ravnatelja nije proveden – za šefa kandidature postavljen je ravnatelj Koncertnog ureda Raymond Rojnik, Koncertni ured je postao ured prijave kandidature, a za ravnatelja razvoja kulturne strategije za Hrvatski sjever (dakle za umjetničkog ravnatelja) je postavljen Emil Tkalec, ekonomist iz Lepoglave koji se specijalizirao za pisanje prijava za projekte EU. Posljednje, stručni tim su sačinjavali vrlo mladi ljudi bez imalo iskustva – smatra Maričić.

Prema Maričić, rezultat svega toga je prijava koja vrišti neznanjem, bahatošću, ignorancijom i prezirom prema kulturi, a prijevod na engleski je zbog nepoznavanja materije - diletantski.

– Raspon ide od ne vladanja pojmovima koji su neophodni da se kulturna strategija misli, a kamoli da bude osmišljena do prezira prema struci ne samo tako što je se uopće ne uključuje, nego i prozivanjem zbog kulturnog elitizma – struka bi naime morala biti posramljena što zna ono što oni koji su pisali prijavu za kandidaturu ne znaju. Konačni koncept „Spojiti nespojivo“ je da koncepta nema:  u to spajanje nespojivog bez glave i repa je nagurano sve što se nagurati moglo, jedan Špancirfest, koncept rastegnut na godinu dana i proširen na cijelu regiju – tvrdi članica gradskog ORaH-a.

Prema njenom mišljenju, ova prijava i njen neuspjeh rezultat su dugogodišnjeg stanja u kulturi u gradu. Iako se čini da gradske vlasti identitet grada temelje na kulturnim događanjima i jakoj umjetničkoj sceni, pa od tuda profiliranje Varaždina sa sloganima Varaždin grad kultur, Maračić tvrdi kako je stvarnost sasvim drugačija.

– Varaždin nikad nije imao kulturnu strategiju ni prije pedeset godina ni u trenutku predavanja prijave za kandidaturu za EPK 2020. Sliku „grada kulture“ gradske vlasti utemeljuju s jedne strane u gradu kao zaštićenoj kulturnoj baštini, a s druge u zaista velikom broju uspješnih glazbenika i likovnih umjetnika koji su rodom iz Varaždina, pri čemu se zaboravlja da nitko od njih svoju karijeru nije izgradio u rodnom gradu, nego je uvjet za uspjeh bio upravo odlazak iz Varaždina – objašnjava Maričić i dodaje kako slika Varaždina kao „grada kulture“ u oba svoja aspekta dakle podrazumijeva  grad kao kulturnu baštinu, grad koji se gleda, a ne grad koji se ili u kojem se nešto događa.

– I upravo to je mjesto na kojem postaje jasno da je Varaždin grad u kojem se ne razmišlja o kulturnim potrebama njegovih stanovnika, nego o tome kako kulturni kapital koji posjeduje prodati i unovčiti – navodi Maričić.

S druge strane, i da apsurd bude veći, Varaždin je po broju umjetnički obrazovanih građana, po broju onih koji se umjetnošću profesionalno bave i od nje žive zaista grad kulture, smatra Maričić.

– Nakon skupog i nepotrebnog debakla s prijavom za EPK 2020,  vrijeme je da se snažnom profesionalnom umjetničkom potencijalu izraslom u sjeni privida grada kulture konačno prepusti kreiranje kulturnog profila grada koje će omogućiti stvaranje suvisle kulturne strategije i time slobodan i živ protok ideja, ljudi i u konačnici novaca – zaključuje Nataša Maričić, članica Gradskog foruma GO ORaH Varaždin