Srna: Do kraja karijere ostajem u Shaktharu

Ukrajinska TV postaja Football TV premijerno je prikazala dokumentarni film "Darijo", posvećen hrvatskom reprezentativcu i kapetanu Šahtara iz Donjecka Dariju Srni.

Najvažnije izjave i odlomke iz domukentarca Šahtar je objavio na službenim stranicama.

- Ako se jednog dana probudim i shvatim da sam nesretan ovdje, spakirat ću kofere i otići. No, ja sam sretan tu! Sve do čega mi je stalo je u Donjecku - moja obitelj, mnogi prijatelji... K tomu, igram za ponajbolji europski klub i najbolji ukrajinski u posljednjih 3-4 godine - istaknuo je Srna koji je u dokumentarnom filmu otkrio i kako se počeo baviti nogometom.

- U mojem rodnom gradu sport broj 1 je rukomet. Najbolji hrvatski rukometaši predstavljaju moj grad! I preda mnom je bio izbor - rukomet ili nogomet. Odlučio sam se za nogomet jer ga svi u mojoj obitelji vole. Otac i brat su bili golmani pa su oni branili dok bih ja šutirao na gol. Uživao sam i uskoro me otac počeo voditi na treninge - prepričava svoje početke hrvatski reprezentativac.

Roditelji su bili, otkriva desni branič Šahtara, jako vezani za njega.

- S 15 godina sam se preselio iz Metkovića u Split, roditelji su dva dana plakali. Kao da sam otišao u New York, a ne 200 kilometara dalje. No, bilo im je teško. Naučili su viđati me svaki dan, a sad se to promijenilo. Čuli smo se telefonom svaki dan. Šok im je bio i moj potpis za Šahtar. I bilo je svejedno da sam otišao i u Chelsea ili Manchester, teško im je pala činjenica da odlazim u inozemstvo. No, razumjeli su da je to korak dalje u mojoj karijeri i podržali su me - kaže Srna i priznaje da nije Šahtar jedini stajao u redu za njegove usluge.

- Borussia Dortmund, Roma i još neka 2-3 kluba su me tražila. No, Šahtar je bio najkonkretniji. Ipak, sjećam se da sam odbio njihovu prvu i drugu ponudu. Velika je razlika između Šahtara tada i danas. Sad samo ime puno znači u europskim okvirima. U karijeri sam imao dva kluba i mislim da neće biti trećeg. U Hajduku sam bio šest godina, a u Šahtaru sam sad 7,5. To su moje dvije velike ljubavi - ističe kapetan hrvatske reprezentacije i priznaje:

- Prije nego što sam došao u Šahtar naučio sam igrati više prema naprijed. Mislim da nitko nije bio sretan mojim počecima u Donjecku. Puno sam griješio, a igrali smo Ligu prvaka, bio sam na novoj poziciji... Bio je to jedan veliki šok za mene. Srećom, imao sam trenera koji me učio, bio strpljiv sa mnom, branio me i razumio moje pogreške.

Gotovo je nemoguće pojasniti vezu koju je Srna uspostavio s navijačima kluba iz Donjecka.

- U finalu Kupa Uefe nosio sam kapetansku traku na kojoj je pisalo Unicef, no ispod sam imao traku koju su mi dali Šahtarovi navijači. Bila je moj srećonoša. Sjećam se kad smo izgubili u Londonu od Arsenala, navijači su nam došli i bodrili nas: "Nije sve gotovo, vjerujemo u vas! Imat ćete novu priliku za pobjedu." Te su nam riječi dale dodatno samopouzdanje. Da sam tako izgubio s Hajdukom, vjerojatno bih ostao doma dva dana. Nemojte me krivo shvatiti, ljudi u Splitu su divni, ali stvari previše uzimaju k srcu - smatra ikona Šahtara.

Srna je u dokumentarcu otkrio i kako se osjećao prilikom prvog isključenja u životu.

- Znam da smo igrali derbi sa zagrebačkim Dinamom. To su utakmice poput ovdje Šahtara i kijevskog Dinama. Imao sam 20 godina i ušao sam kao zamjena. Ne znam točno kako, ali odjednom sam protivniku razbio nos laktom. Bio sam tako neiskusan! Ipak, bila je to velika škola i od tad sam počeo razmišljati o svojim postupcima na terenu. Svaki dobiveni karton i svaka pogreška je škola, ne samo nogometna, već i životna - naglasio je u dokumentarcu Srna.

Kad su ga upitali što za njega znači život, bez ramišljanja je ispalio:

- Moja obitelj! Možeš igrati, imati puno novca, automobile, kuće, ali bez sina, kćeri i supruge sve te stvari ne bi mi značile ništa!

Najveći uspjeh s klubom iz Donjecka zasigurno je bilo osvajanje Uefine lige.

- Nije to bio samo fenomenalan uspjeh Donjecka, već čitave Ukrajine. Svi bi trebali biti ponosni za Šahtar. Prijatelj iz Kijeva me nazvao: "Slavim vašu pobjedu!" Čak su i Kijevljani feštali zbog našeg uspjeha, a mislim da su i predsjednika Ukrajine drugačije gledali nakon našeg osvajanja europskog trofeja - ustvrdio je Srna, koji se osvrnuo i na prekrasnu Donbass arenu.

- Svakom igraču motivacija je igrati na takvom stadionu. U takvim uvjetima jednostavno morate pružati dobre rezultate, biti prvi u Ukrajini, kako biste izborili Ligu prvaka. Znam da je predsjednik Ahmetov sanjao da dovedemo utakmicu Lige prvaka na stadion i taj smo mu san ispunili. Ipak, najtoplija uspomena vezana uz Donjeck meni će do kraja života biti stari stadion s rudnikom pokraj njega. Radnici bi nakon posla dolazili nas gledati - otkrio je Srna u dokumentarcu "Darijo" u kojem se prisjetio i rata.

- Imao sam 9-10 godina kad je počeo rat. Ljudi mi danas pričaju da je Jugoslavija bila jedna od najboljih zemalja, a njena putovnica bila je cijenjena. No, rat je završio i moramo dalje. Hrvat sam, no imam prijatelja u Srbiji. Igrao sam sa srpskim nogometašima. Znam da su neki ljudi izgubili sinove, kćeri, očeve, majke - teško mi je to objasniti.

Agencija VLM