Dožupan Alen Kišić: Dobroćudni div koji obožava svoju obitelj, kraj i posao

- Osjećam se kao nogometaš koji igra profesionalno nogomet. Radim posao koji volim i zato dajem sve od sebe jer se trudim kao da je riječ o omiljenom hobiju. Muči me što ima puno onih kojima ne mogu pomoći, ali sretan sam jer znam da nema onoga tko me tražio dosad a da nisam pokušao – kaže nam zamjenik župana i potpredsjednik županijskog SDP-a Alen Kišić.

Ipak, posao kojeg istinski voli nije na prvom mjestu.

- Imao sam divno djetinjstvo u divnoj obrtničkoj obitelji i valjda zato se danas i u mom životu sve vrti oko obitelji – govori Kišić. Supruga Dubravka, profesorica engleskog i španjolskog, s kojom krajem godine slavi 10 godina braka, sin Niko koji će na jesen u prvi razred i trogodišnja kćerkica Tena središte su njegovog života. Jako voli svoj kraj i mada je u životu imao nekoliko mogućnosti otići, uvijek bi se vraćao. Kaže kako mu nema ljepšeg nego ljetni ritual - sjesti na terasu na trg u svojem Ludbregu sa suprugom na kavu, djeca se zaigraju na trgu i to ga opušta.

Rođen prije 37 godina, živio je u Svetom Đurđu, a djetinjstvo mu je obilježeno rukometom. Zbog rukometa je upisao varaždinsku gimnaziju, pa nakon prva dva razreda preselio u koprivničku jer je tamo otišao igrati rukomet.

Diplomirao je na dva fakulteta – novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti i ekonomiju poduzetništva na privatnom veleučilištu Vern, s nagradom dekana kao najbolji student s prosjekom 4,7.

Iako je školarina bila skupa roditelji su mi to omogućili i vječno ću im biti zahvalan – kaže Kišić koji je kroz studentske dane se znao snaći i zarađivao je kao dopisnik Večernjeg lista iz Ludbrega, a bilo je i lijepih naknada iz rukometa.

Sa završena dva fakulteta počinje raditi u Podravci kao pripravnik i već nakon godinu i pol postaje „sitni menadžer“ kao zamjenik direktora u odjelu za odnose s javnošću. Nakon četiri godine tijekom kojih je završio i Londonsku školu za odnose s javnošću (i uskoro počeo predavati u njoj) dolazi do poziva koji nije mogao odbiti – postao je direktor Korporativnih komunikacija za jugoistočnu Europu u trgovačkom lancu Metro.

- Iako sam imao odličan status u Podravci to je bila nemoralna ponuda i tada sam imao vrhunske uvjete, znatno veću plaću od današnje koja nije mala. Naučio sam dobro engleski jezik, kako funkcionira globalna kompanija, napravili smo našu kuću, divne dvije godine – govori Kišić.

I kada se činilo da je sve idealno, supruga ima problema u trudnoći, tata na kojeg je bio jako vezan obolijeva od karcinoma i umire u roku od 9 mjeseci i odlučuje se vratiti u Ludbreg u tim teškim osobnim vremenima.

- Tih dana shvatio sam da ona krilatica „zdravlje je najvažnije“ nije floskula – prisjeća se.

Po povratku u Ludbreg, radio je u ludbreškom Dulexu kao direktor prodaje i marketinga, potom i u Sizimu kao izvršni direktor.

Ulazi u SDP, i počinje strelovita politička karijera, baš kao nekad poslovna u Podravci. Upisao je i poslijediplomski studij „Menadžment poslovnih sustava“ na FOI-ju u Varaždinu i uspješno magistrirao, a honorarno već petu godinu predaje na Veleučilištu Vern gdje upravo ovih dana obavlja završne radnje za reizbor u status predavača. Kaže kako sada predaje 15 sati po godini, jer ne stigne zbog dožupanskih obveza, ali je bitno da ima kontinuitet.

- Iako sam sretan što radim ono što volim, jasno mi je da je politika takva da danas jesi, sutra nisi. Iako vjerujem u sebe i ono što radim, ipak mi je dodatna snaga to da znam da ako sutra izađem iz politike, prekosutra ću moći naći posao jednako dobro plaćen, ili u gospodarstvu ili kao predavač na visokim školama. Takva „neovisnost“ mi i u politici daje mogućnost da se vrlo čvrsto zalažem za svoje stavove – kaže Kišić koji je, po svojim govorima i javnim nastupima, pravo osvježenje na varaždinskoj političkoj sceni.

- Obožavam citate, oni su mi uvijek prava inspiracija u govorima jer preko njih izrazim na pamtljiviji način ono što želim reći.

Iz rukometne karijere
Kao klinac maštao je o velikoj karijeri, kažu da je bio veliki talent ali nije baš volio trenirati i nikada nije svoj talent kapitalizirao. Danas se smije i kaže kako nijedne pripreme, a igrao je u varaždinskom Crodelu, Ludbregu i Koprivnici, nisu prošle bez njegove „ozljede“ ali kad su krenule utakmice bio je spreman. Jednom je pretkraj karijere s već osjetnim viškom kilograma odigrao utakmicu života na ljetnim pripremama u Senju.

- Što god bih pucao na gol završilo je u mreži. Zabio sam više nego ikad prije - 12 golova, a nakon utakmice sam otišao na šank dvorane popiti pivo. Konobar mi nije htio naplatiti račun rekavši: „Nikad u životu nisam vidio debljeg čovjeka da bolje igra rukomet“. Nisam znao bih li bio sretan ili ga poslao k vragu.

Kako mi je Dubravka postala žena
Suprugu sam upoznao na vlaku za Zagreb. Iako sam joj evidentno išao na živce, bio sam uporan. Kada je napokon se malo smekšala čak smo izašli na kavu. Sjećam se da sam je pitao bi li mi bila cura, na što je rezolutno rekla ne. I tada sam upotrijebio glumačke i retoričke sposobnosti i zaplakao kao kiša u stilu gdje ću naći takvu popot tebe. Pošto je bio pun kafić ljudi rekla je da, samo da smiri situaciju i da takva gromada više ne plače i sramoti se. I tako mi je postala cura, a ostalo je povijest. Često puta se pitam kako bih i gdje bio da je tada ostala kod čvrstog ne. Imamo divan brak i velika mi je potpora.

S predavanja i o kilogramima
Nedavno mi je prišla jedna studentica Verna i rekla da je 2007. bila na mom prvom predavanju u životu, koje sam držao na Londonskoj školi za odnose s javnošću. Tada sam inače radio u Podravci. Ja joj kurtoazno zahvalim, a ona kaže: Profesore, i danas se sjećam vašeg uvoda. To me već zainteresiralo jer ni ja se ne sjećam. A ona kaže da sam rekao: Ja sam Alen Kišić, i nažalost radim u Podravci. Kad smo vas svi čudno pogledali rekli ste: nije nažalost to što radim, nego je nažalost to što se na meni vidi da je Podravka prehrambena kompanija.
Ja joj kažem, kolegice, to je prvo pravilo predavanja. Srušite barijeru između predavača i auditorija, a šala na vlastiti račun uvijek upali, vidite da je vi pamtite i nakon 6 godina.

Što se tiče mojih kilograma, to je uvijek tema zafrkancija, čuo sam i puno nadimaka na taj račun, ali nekako mi je najdraži nadimak dobroćudni div. Uvijek govorim kako imam uvijek na svojih 192 cm 100 kg, a PDV na njih mi se mijenja. Trenutno je moj veći i od PDV-a ministra Linića i zato sam po sedmi put u zadnjih sedam godina na dvomjesečnoj dijeti. S obzirom da znam da ću pasti, ali i vrlo vjerojatno vratiti, to već sam sebi govorim da nije dijeta nego godišnji remont.

Tekst je prenesen iz Tjednika eVaraždin broj 80.