Kata Skok u CTŠ-u radila 41 godinu: "Veselilo me kada sam vidjela pozitivne promjene kod djece"

Nakon čak 41 godinu rada u Centru Tomislav Špoljar, socijalna radnica Kata Skok otišla je u zasluženu mirovinu. Rijetko tko se može pohvaliti da je na jednom mjestu radio toliko dugo, pogotovo kada se u obzir uzme da se radi o poprilično zahtjevnom radnom mjestu. No, kako i sama Kata kaže, da joj nije bilo lijepo, ne bi ostala tako dugo.

Vi ste zapravo završili medicinsku školu, pa kako to da ste čak 41 godinu radili kao socijalna radnica?

Nakon diplome sam radila kao medicinska sestra šest mjeseci na neurologiji u Osijeku i to mi je bilo jako teško. Nakon toga sam radila kao socijalna radnika dvije godine u Centru za socijalnu skrb u Ivancu i od 1978. godine sam ovdje u Centru Tomislav Špoljar. Puno je to godina, međutim, našla sam se ovdje i mogu reći da mi je bilo jako lijepo. Naravno, bilo je tu i teških trenutaka, no da mi nije bilo lijepo tu raditi ne bih ostala tako dugo.

Koja je razlika između Vašeg rada ovdje i rada socijalnih radnik u ostalim ustanovama?

Ovaj posao je ipak malo specifičan. Ja ovdje nisam nikome mogla dati niti uzeti socijalnu pomoć. Kada sam došla raditi ovdje, prilagođavala sam posao svojim afinititetima i vidjela sam što treba pružiti djeci koja su tu u školi. Na taj sam se način i ja razvijala. Moj je rad bio više preventivan i usmjeren na ponašanje učenika te na pomaganje onima kojima je to bilo potrebno. Radila sam na stvaranju nekakvih normalnijih uvjeta za život i rad jer život djece s poteškoćama je dosta težak, naročito život njihovih roditelja. Ja sam im pokušala pomoći kako bi imali jednake uvjete za život kao i svi drugi.

Koliko je zahtjevnije raditi u ovakvoj školi za razliku od redovnih škola?

Pa teže je upravo zbog teškoće djeteta. Znate, svakodnevni kontakti s djecom s poteškoćama ipak ostavljaju nekakav trag na vama i zbog toga je ovaj posao psihički zahtjevniji nego rad u redovnim školama, iako u redovnim školama nema socijalnih radnika, tamo su ili psiholozi, pedagozi ili socijalni pedagozi.

Rekli ste da je bilo tu i teških trenutaka, no koji su Vama nekako bili najdraži trenuci?

Najljepše mi je bilo kada sam radila neke stvari koje su veselile djecu, primjerice organizacija raznoraznih izleta, maturalnih putovanja, obilježavanja Dana Centra - nešto što je veselo i što se svi mogu uključiti. Što se tiče svakodnevnog posla, veseli me kada vidimo pozitivne promjene kod djece. Znaju doći djeca koja nemaju higijenske navike ili su odgojno zapuštena i kroz neko vrijeme se vidi da su socijalizirani, veseli i komunikativniji.

Čujete li se sa bivšim učenicima?

Naši bivši učenici nas redovno dođu pozdraviti. Lijepo mi je kada se sretnem s njima u gradu pa me pitaju kako sam. Doduše, ima učenika koji nas znaju izbjegavati jer nerado priznaju da su išli ovdje u školu. Nažalost, još uvijek postoji nekakva stigma no mislim da su djeca danas više prihvaćena nego je to bilo prije, posebice zato jer se i više priča o njima. Nekada je to bila sramota a danas se o tome otvoreno priča.

Kakav je odnos sa roditeljima?

Imamo vam cijelu lepezu roditelja. Neki su jako aktivni i redovno pitaju kako bi mogli pomoći no ima i onih roditelja koji nerado prihvaćaju da im dijete ide u našu školu. Zbog toga mi je jedan od najljepših doživljaja kada vidim da su takvi roditelji i djeca na kraju zadovoljni s našim radom. Iako to baš i ne ide u prilog integraciji, djeca su ipak među sebi sličnijima, ovdje napreduju, vidi se da su veselija i da se na njih ne postavljaju zahtjevi kojima oni ne mogu udovoljiti jer je ovdje sve prilagođeno njihovim sposobnostima. Kada roditelji i nastavnici dobro surađuje, to se onda vidi na napretku djeteta.

Smatrate li da se situacija promijenila u tih 40-etak godina koliko ste vi na ovom mjestu?

Situacija se znatno promijenila u tih 40 godina. Kada sam počela raditi mi smo u školi imali samo učenike s lakim intelektualnim poteškoćama, a većina takvih učenika sad završava u redovnim školama po prilagođenim ili individualnim programima. Imamo sve više učenika s težim ili teškim intelektualnim poteškoćama i djece s autizmom. Prije 40 godina se u školu nisu upisivala djeca s autizmom i jako malo djece s težim poteškoćama. U školi imamo 214 osoba, od toga je 20 osoba iznad 21. godine života.