Varaždinskim tamburašicama Rusi i Poljaci klicali: "Bravo Kroatke"!

Usprkos stoljetnoj ukorijenjenosti tambure u glazbeni život varaždinskog kraja, mnogi detalji o bogatoj tradiciji sviranja na ovom glazbalu danas su ve? gotovo sasvim zaboravljeni. To je prava šteta jer naši stari tamburaši i tamburašice krajem 19. i po?etkom 20. stolje?a uveseljavali su svojom svirkom Europljane i Amerikance.

Bra?a tamburaši
Razvoju tamburaške glazbe u Varaždinu i njezinoj promociji izvan granica Austro-Ugarske monarhije vjerojatno je najve?i doprinos dao Stjepan Hegji. Prof. Krešimir Fili? u svojoj knjizi Glazbeni život Varaždina navodi da su se bra?a Hegji (Hegyi) 1910. godine u naš grad vratila nakon velikih trogodišnjih koncertiranja po Europi i SAD-u.

Nakon povratka, 4. rujna te godine održali su svoj koncert u gostionici kod Slavika (kasnije „Grani?ar). Ina?e, nekako u to vrijeme, Stjepan (Stefan) Hegji ravnao je prvim hrvatskim dje?a?kim tamburaškim zborom „Rodoljub“ koji je brojio deset ?lanova.

Ti mladi de?ki bili su dobro uvježbani, ali Hegji je najviše uspjeha prethodno postigao s mješovitim orkestrom u kojem su bile i dame. Bilo je me?u njima gospo?a u braku, ali i neudatih - zgodnih puca iz sela i grada kojima je život bez svirke na tamburici bio nezamisliv. S ?etiri dame (dvije su svirale primu, jedna bra? i ?etvrta – bajs!) i još dvojicom kolega otisnuo se na turneju „preko bare“. Nažalost, autoru ovih redaka nije poznato pod kojim je to?no imenom ovaj broj?ano reducirani orkestar nastupao u SAD-u.

Muškarci u manjini
No, Hegjiev izvozni varaždinski tamburaški proizvod za nastupe diljem Europe nosio je uglavnom naziv: Erstes Warasdiner Croatisches Original-Tamburiza-Damen-Tanz- u. Gesangs-Ensemble „Rodoljub“. U orkestru sastavljenom od najmanje sedam dama, svirala je i neka gospo?a Žimbrek (ro?ena Šestanj) iz Bednje.

Podatke o tom ansamblu doznajemo iz znanstvenog rada dr. Nade Bezi?, naše muzikologinje koja u njemu spominje kako je Milan Stahuljak (hrvatski skladatelj i dirigent) 1916. godine štošta uspio doznati od spomenute gospo?e Žimbrek. Potonja u svojem iskazu navodi da je „Varaždinski damski ansambl“ putovao Europom u godinama prije Prvoga svjetskog rata. U nekim su mjestima ostajale duže, a u Dresdenu ?ak dvije godine.

Žene nisu obavljale sav posao za ansambl. Naime, postojala su i tri muškarca koja su svirala u ansamblu, a muškarci su bili i prire?iva?i skladbi.

Glavninu su repertoara ?inile kora?nice i šlageri te preradbe popularnih melodija Schuberta, Verdija, Lehara i drugih autora. Na repertoaru su imali i skladbe hrvatskih skladatelja (primjerice Š. Bosiljevac: Slovenac i Hrvat) kao i ?eških skladatelja koji su dugo živjeli u Hrvatskoj (D. Hruza: San zaru?nice, Karišik hrvatskih napjeva, V. Brož: Valovi Jadranskog mora i Nazdravica Mornara).

Treba znati da ih je publika najljepše primila u carskoj Rusiji i Poljskoj, gdje su im klicali: “Bravo Kroatke!” U Njema?koj su ih ?astili pivom i najviše tražili da sviraju pjesmu „Ti si, Milko, moja, moja, moja“, u kojoj je i publika sudjelovala. Nastupi u Italiji zahtijevali su pomnu pripremu repertoara, jer tu bi im pljeskali jedino kada bi naše Varaždinke svirale neku talijansku melodiju.

Zahvaljuju?i jednoj prona?enoj reklami koja je objavljena po?etkom kolovoza 1910. godine (oko mjesec dana prije povratka ansambla s turneje u Varaždin), znamo da su gaže u Trstu trajale od 19 sati pa sve do pono?i. I takve su napore ?etiri gospo?e i tri gospo?ice, ?lanice orkestra – „muški“ izdržale!

Imali i svoj PR
Hegji je vodio ra?una i o promidžbi svojeg sastava pa je Varaždinski damski ansambl osvanuo i na nekoliko razglednica koje su danas pravi „biseri“ u zbirkama kolekcionara. Jedna od njih, izdana u Leipzigu, prikazuje pet tamburašica i njihovog šefa Štefa s bajsom, a u potpisu fotografije naveden je još jedan naziv ansambla: Croatische Tamburitza – Kapelle „Daniza“.

Pismo iz ostavštine Stahuljak, navodi dr. Bezi?, donosi još jedan zanimljiv podatak o odijevanju ?lanica ansambla. Nosile su razli?ite narodne nošnje “što je ve?i efekt (na)pravilo, no hrvatski narodni kostimi su se uvijek najviše svi?ali”.

Istini za volju, u ono se vrijeme od takvih profesionalnih svira?a nije ni moglo o?ekivati strogo poštivanje autenti?nih nošnji. To je ponajbolje potvrdio ve? spominjani voditelj ansambla Stjepan Hegji, porijeklom iz Varaždina, koji je po?etkom 20. stolje?a, osim uvodno spomenutog, vodio i tamburaški orkestar dje?aka iz okolice Varaždina. Taj se pak zvao: “Serbish--Ungar Tamburiza-Bauern-Knaben Kapelle”. Nekog anonimnog Varaždinca zasmetalo je što su dje?aci na fotografiji-razglednici u odijelima sašivenim prema nošnji iz šestinske okolice, “a na glavi im se naherila kao šaka na oku li?ka i dalmatinska crven-kapa, što nikako ne pristaje onoj nošnji”!

Uspješna karijera
Pisac nadalje prigovara Hegjiju i to da nazivom svog ansambla “svojata tamburicu za Magjare”. Bez obzira na te pokude Hegjieva je karijera bila odli?na. S bra?om je prvo po Hrvatskoj nastupao od 1890. godine u sastavu „Mješoviti tamburaški zbor Varaždinac“, a od 1902. nastupao je u Americi u sastavu “Bra?a Hegyi” i kasnije “Balkan”. U godinama prije po?etka Prvog svjetskog rata, Hegji je uspješno rukovodio i tamburaškim orkestrom varaždinske „Slobode“.

U Sjevernoj Americi prvi tamburaški ansambli naših iseljenika su osnovani potkraj 19. stolje?a i uskoro su postali toliko rašireni i popularni da su nastupali na najprestižnijim mjestima, primjerice na koncertu u Carnegie Hallu 1900. godine. Za Varaždince je posebno zanimljiv tamburaški sastav “Sloga” kroz kojeg je prošlo dosta ljudi koji su zna?ajno utjecali na razvoj tamburaške glazbe u Americi.

Domovine sin
Osnovan je 1910. godine u Farellu (Pennsylvania) u sljede?em sastavu: John Hrvacich, Mike Fabijan?i?, Frank i Vinko Robi?, Jim Kova?evi? i Steve Mihordin. Godine 1915. pridružuju im se Victor Milich, Jim Lu?i? i Fabian Koss. Koss se rodio u Varaždinu 1894. godine, a tamburu je nau?io svirati za školovanja u Beogradu oko 1906. U Ameriku je stigao 1910., a svirati je po?eo dvije godine poslije. Na repertoaru su imali komade kao U pe?ini, Dalmacija, Dalmacija, Hrvatski napjevi i operetne i operne uvertire Suppea i Verdija. Da bi svladali tako šarolik repertoar, vježbali su po dvanaest sati dnevno. Trud se isplatio i uskoro ih prihva?aju profesionalni organizatori, koji im organiziraju turneje širom Amerike. Bili su jedna od prvih skupina koja je nastupala 1932. i 1933. na radiostanici u Youngstownu, ?ime je i završilo njihovo zajedni?ko sviranje. Ve? sljede?e 1934. godine Koss je svirao sa sastavom “Velebit” iz Youngstowna. U razgovoru s muzikologom Walterom Kolarom, Fabian Koss je 1956. godine iznio zanimljivo mišljenje o ameri?kim tamburašima kojima je i sam pripadao. Podijelio ih je na dvije skupine – prvu su ?inili, kako ih zove Koss, “Be?ari”, tj. oni koji sviraju po sluhu, pjevaju pjesme i uzimaju radnicima novac sviraju?i i pjevaju?i “samo za njih”. Ta skupina s omalovažavanjem gleda na tzv. pristojan svijet, a uz njih su žene uvijek u opasnosti! Druga vrsta tamburaša svira vrsniju glazbu i op?enito ne ide okolo pjevati po kavanama.
(Izvor - Stjepan Sremac: Hrvati i tambura u SAD-u)

Upoznavanje visokih gostiju s tamburaškom glazbom u našem kraju doga?alo se i u malim mjestima, primjerice u Opeki kraj Varaždina, koju je 1909. godine posjetio nadvojvoda Franjo Ferdinand sa suprugom. Anonimni je izvjestitelj u ?asopisu „Tamburica“ napisao da su se oba visoka gosta “za?udili kada im je dr. Vladimir Mati? (voditelj tamburaškog ansambla) protuma?io da to nisu glazbenici od zanata, ve? poljodjelci, koji po danu oru i kopaju na polju, a na ve?er si vrijeme prikra?uju sa tamburicom i pjevaju svoje narodne pjesme.
- Visoki su gosti jedan cio sat slušali tamburaše, koji su igrali samo hrvatske narodne popijevke. Glazba se visokim gostima osobito svidjela tako, da je kneginja Hohenberg jedno deset puta rekla, da je to dražesno i famozno – zapisano je o nastupu malog vini?kog selja?kog tamburaškog orkestra u varaždinskom tjedniku „Naše Pravice“.

Tekst je prenesen iz Tjednika eVaraždin.