U Galerijskom centru Varaždin izložba radova likovne umjetnice Slavice Marin

U Galerijskom centru (Uska ulica 7) u petak 21. kolovoza varaždinskoj kulturnoj javnosti predstavit će se likovna umjetnica Slavica Marin.

Izložba se organizira u suradnji sa Gradskim muzejom Varaždin, uz sponzorstvo tvrtke MOBILISIS, a bit će otvorena u 18 sati. Izložba ostaje otvorena za razgled do 5. rujna 2015.

Rad Slavice Marin već se godinama odvija kao poseban, senzibilan i diskurzivan, govor o opisanim temama. Na propulzivnoj, mekoj granici umjetnosti i života, unutar polja slobodnog variranja različitih medijskih, oblikovnih i interpretativnih umjetničkih praksi, njezino je djelovanje prepoznato kao utemeljeno i dosljedno bavljenje problemima života u civilizaciji visokoga (psiho-fizičkoga) rizika ili – jednostavnije – odnosima (ne)ravnoteže prirode i društva, proizvodnog sustava i pojedinca, ekologije i sistema.

Ako su spomenute koordinate odveć poopćene, pa stoga lišene mogućnosti da ih se veže uz određeni umjetnički projekt, budimo još jasniji: Slavica Marin u objektima za varaždinsku izložbu varira tjeskobnost i anksioznost današnjega društva. Pri tome su forma, ali i sadržaj i poruka, vrlo jasni, gotovo doslovno konzekventni, bez mogućnosti i potrebe da se ključ čitanja pronalazi bilo gdje izvan te eksplicitnosti. Ovakav izravni govor želi da udari „na prvu“: maleni, stišnjeni metalni kavezi za uzgoj nutrija, do posljednjeg centimetra ispunjeni zgužvanom svjetlucavom folijom izazivaju efekt koji nije daleko od groze i revolta.

Kontrastiranje  - života koji je zapravo muka i mrtve stvari koja zapravo nosi vitalističku, pretvorbenu dimenziju – važna je metoda u radu ove autorice. Tek kroz naglašenu bipolarnost njezin veliki temat – ekologija – funkcionira u punoj mjeri. Dakako, nije ovdje riječ o klasičnoj zauzetosti za prirodu: njezino „ekologističko“ pregnuće širi se na sva područja ljudskog djelovanja, a konačno i autorica sama postaje doslovni nosilac ideje.

Stvarajući ambijente, ponekad i gigantske prostore, sastavljene od svjetlucavih i šarenih folija, ona se „ugrađuje“ u te konstrukcije, nestaje u njezinom totalnom, sveobuhvatnom procesu širenja. Metafora anksiozne energije, taj osjećaj da smo zarobljeni i stišnjeni ublažen je, doduše, cinizmom i humorom, ali ostaje stalni strah od nekog pandemijskog, nezaustavljivog procesa pretvaranja svega živog u blještavi surogat.

Ti, kako ih je netko nazvao, postapokaliptični pejsaži zavodljivo su lijepi, šuškavi, titravi i šareni. Upravo tako kako industrija reklame svemu daje prihvatljivu dimenziju.