Okolicu Varaždina 23. srpnja 1914. poharalo je strašno nevrijeme

Piše: Josip Novak

Objavljeno: 02.02.2014. 18:12

Zadnja izmjena: 13.01.2016. 08:27

Foto: Ilustracija

Okolicu Varaždina 23. srpnja 1914. godine poharalo je ogromno nevrijeme. Vjetar je puhao uraganskom snagom, pa su detalji o tom „ciklonu“ koji je nemilice rušio sve pred sobom dospjeli na brojne novinske stupce.

Iz opisa strahota koje su „crnog četvrtka“ vladale u varaždinskom kraju doznajemo da su se nebo i zemlja „spojili“ oko 13 sati poslije podne.

Nebo je bilo potpuno zastrto tamnim, olovnim oblacima iz kojih je ubrzo počela padati kiša. Ogromni pljusak bio je praćen bljeskom munja i zaglušujućom tutnjavom gromova. Svemu tome treba pridodati i jezivo fijukanje vjetra od kojeg se prestrašenim ljudima ježila koža. Uragan je s lakoćom čupao drveće s korenjem i uništavao sve što mu se našlo na putu.

- U Varaždinskim Toplicama grom je udario u kuću seljaka Martina Parahića, u kojoj su bile njegova žena Franca i njegova sestra Marija Tešek. Munja ih je opržila od kukova do stopala, pa su nesretne žene u užasnim bolovima prevezene u varaždinsku bolnicu u kojoj su zadržane na liječenju.

Uragan je poharao i topličko šetalište u kojem je s korijenom iščupao sva stabla lipe i uništio posađeno cvijeće i grmlje – ističe nama nepoznati novinar u jednom od članaka koji opisuju nevrijeme i njegove posljedice.

Svu snagu uragana na svojoj koži je osjetio kočijaš Ignjat Borović koji je od kupališta do željezničkog kolodvora vozio konduktera Ivana Žnidariča iz Čakovca, njegovu ženu i kćerku. U trenutku kada su prolazili cestom na Žagarovom brijegu, vjetar je srušio ogroman hrast. Stablo je palo na kola i na mjestu usmrtilo konja, a teško su ozlijeđeni kočijaš i njegov putnik.

U selu pak Jakopvcu, na jednom majuru uragan je srušio sušaru u koju su se sklonili težaci koji su vadili šećernu repu, te 14-godišnji Filip Novosel i seljanka Ana Fulir. Potonja se izvukla s povredama noge i ruke, a dječak nije preživio nesreću. Seljaci su imali velike štete na poljima jer im je požeto žito u snopovima vjetar odnio i razbacao na udaljenosti od jednog kilometra. Također, sva pokošena otava i djetelina nestala je bez traga.

Komentari