Pisma iz Hrvatistana: Lajk za Karamarka

Rijetko viđena panika zavladala je ovih dana među članovima najjače hrvatske oporbene stranke. Predsjednik Karamarko reagirao je kako i dolikuje lideru njegova kalibra i odmah sazvao hitan sastanak.

Konsternirani, preplašeni i dezorijentirani, u petak su u središnjicu stranke na Trgu žrtava fašizma redom stizali: glasnogovornica Dajana Antonija Bebek, šef Ureda za komunikacije Andrej Rora, predsjednik Mladeži Josip Bilaver, čelnica Zajednice žena 'Katarina Zrinski' Marija Boban i ostali članovi najužeg vodstva. Svima je nad glavom lebdio jedan veliki upitnik. Što je sad tako hitno? Što nam to želi reći 'veliki vođa'? Da nije možda Milijan Brkić u međuvremenu diplomirao pa se sprema neka čajanka? Ili je možda Zoran Milanović raspustio Vladu pa se dijele ministarske fotelje?

Hiljadu pitanja vrzmalo se po glavama tih zbunjenih i frapiranih ljudi. Napetost se mogla rezati nožem. Već dugo ništa nije izazvalo takvu frku i uzbunu u stranačkim redovima. Ni Sanaderova ostavka, ni izbacivanje Jadranke Kosor, ni sudska presuda koja njihovu stranku stavlja u istu ravan s mafijaškim organizacijama, baš ništa. A o čemu se, da ne duljimo, zapravo radilo? Radilo se, naime, samo o tome da se predsjednik Karamarko silno naljutio zbog toga što, pazite sad, njegova koalicijska partnerica Ruža Tomašić na Facebook profilu ima duplo više lajkova od njega. 'Zašto ste to dopustili?' grmio je tako nekadašnji šef tajne službe 'morate hitno promijeniti tu situaciju, nedopustivo je da ja imam manje lajkova od Ruže.'

Zna on vrlo dobro da takve neugodne situacije zahtijevaju beskompromisnu akciju. Kamo bi, recimo, svojevremeno došao Ivo Sanader da je dopustio da Marijana Petir bude popularnija od njega. Stoga su, tvrde upućeni, članovi pojedinih ogranaka stranke dobili točne upute o tome koliko puta dnevno moraju kliknuti opciju 'sviđa mi se' na šefovu profilu. Zanimljiv je to fenomen. Nijedan gorući problem, kao što vidite, nikakve brojke, nikakav BDP, nezaposlenost ni nesposobna vlast dosad nisu uspjeli natjerati Karamarka da se trgne iz letargije, da sazove hitnu sjednicu stranačkog vodstva i da konkretnim prijedlozima krene rješavati probleme. Kada je, međutim, napokon pritisnuo dugme za alarm, to naravno nije bilo zbog toga da bi predstavio novi genijalni gospodarski program, već je bilo zbog Ruže Tomašić i viška njene popularnosti na internetskim servisima.

U državi, znači, koja je po svim pokazateljima jedna od najgorih u svijetu - hoćete ekonomiju, hoćete medijske slobode, korupciju, uvoz, izvoz - najveći problem šefa opozicije su dakle lajkovi na fan stranici nekadašnje kanadske policajke. Zaglavljen u dalekoj prošlosti, čovjek koji se dosad bavio uglavnom zbrajanjem kostura što su poispadali iz komunističkih ormara kao da je odjednom shvatio da od toga nema neke velike koristi pa je svu svoju energiju usmjerio na zbrajanje kostura, pardon, klikova na društvenim mrežama.

Da cijela priča bude još zabavnija, više lajkova od njega na profilima imaju i Davor Stier i Andrej Plenković. Kada biste čovjeka koji baš i ne prati političku scenu pitali tko su oni, vjerojatno bi vam odgovorio kako su Stier i Plenković halfovi Hrvatskog dragovoljca. To je, međutim, skroz pogrešno. Oni su, naime, Karamarkovi stranački kolege i imaju, kažem, više lajkova od njega. 'Onaj osjećaj kad nakon trešanja i jogurta crijeva fino rade', napiše tako Plenković na svom profilu i dobije par hiljada lajkova. Onda Karamarko opali neku mudru o nenarodnoj vlasti i domoljublju pa to lajkaju samo Ivan Zvonimir Čičak i Andrija Hebrang.

Frustrirajuće, zar ne? Možda. Ali ne i čudno. Pogotovo ako pogledate njegov službeni profil. Sve je to tako uštogljeno i artificijelno, mrko i zajebano. Dođe vam da se zapitate što se mora dogoditi da se taj čovjek od srca nasmije, ima li osjećaje, je li i on poput nas smrtnika sazdan od krvi i mesa. Kao da se boji da će nekakvom neformalnošću pokvariti dojam i otkrit svoje slabosti. A u politici se, kad već tako govorimo, o ničemu drugom i ne radi, nego uglavnom o dojmu. Tomislav Karamarko, baš kao i velika većina naših političkih lidera, ima taj problem što najčešće postiže efekt potpuno suprotan od željenoga. Kada ga slušamo i gledamo, on želi da se useremo od straha, a mi u pravilu pišamo od smijeha.