Pisma iz Hrvatistana: U službi njenog veličanstva Gluposti

Treba li ubiti Jamesa Bonda? I ako treba, zašto treba? Predlažem da odmah, čak i po cijenu toga da se malčice razvodni dramatika priče, raspetljamo gordijski čvor neizvjesnosti i ponudimo odgovore na postavljena pitanja. Da, naravno da treba.

I ne samo to; sve filmske vrpce na kojima su zabilježene pustolovine najpoznatijeg tajnog agenta treba zauvijek uništiti, a knjige Iana Fleminga treba spaliti negdje na nekom pustom otoku, što dalje od prve civilizacije. Zaboravite stoga onaj vreli žal i Ursulu Andress, zaboravite Famke Janssen, zaboravite da ćete vidjeti sise Penelope Cruz, nema više ništa od Bonda. A zašto? Pa zato što je James Bond okorjeli alkoholičar i kao takav, jasna stvar, više ne zaslužuje živjeti. Kratko i jasno.

Dobro, da voli alkohol, cigare i žene znali smo, doduše, i ranije, ali sada je, eto, "iz ordinacije s ljubavlju" stigla i službena dijagnoza po kojoj slavni agent ispada najobičniji pijanac. Naime, minucioznom analizom Flemingova opusa marljivi liječnici (ili možda ipak samo dokoni?) izračunali su da agent 007 tjedno u prosjeku konzumira 92 jedinice alkohola. Jedinica alkohola ekvivalent je za 10 grama čistog alkohola, što bi onda, u prijevodu na jezik ljubitelja dobre kapljice, značilo da kraljičin pulen ispija oko dvije litre vina dnevno. A kako je općepoznata stvar da je njemu najmilije piće votka-martini, i to "shaken, not stirred", to bi značilo da pije 4 dl žestokoga dnevno, što je, tvrde stručnjaci, četiri puta više od onoga što bi smio popiti normalan čovjek (otkada se to, pobogu, nečija normalnost mjeri količinom konzumiranog pića??).

Naravno, prve reakcije po objavljivanju rezultata liječničkoga konzilija nije trebalo dugo čekati. Štoviše, sa stopostotnom sigurnošću moglo se predvidjeti u kojem će smjeru one ići. Unatoč tome što postoje ozbiljna, empirijski potvrđena istraživanja po kojima britanski špijun ispada potpuni diletant i amater pića, dijagnoza kroničnog alkoholizma ohrabrila je dežurne dušobrižnike koji su brže-bolje zatražili "licence to kill", zapevši iz petnih žila da se popularni agent 007 izbaci iz svih knjižnica i videoteka, dakle općenito iz javnog prostora i naših života.

James Bond desetljećima je već činjenica opće kulture. Jednako omiljen kako kod muške, tako i kod ženske publike. Muškarci ga vole zato što je ostvario većinu njihovih vlažnih snova i zato što živi onako kako velika većina njih nikada neće – ševi lijepe žene, vozi brze aute i ispija skupa pića. S druge pak strane, žene ga vole zato što je karizmatičan, zgodan, zato što vozi brze aute, ispija skupa pića i zato što ih ševi. Tko bi rekao da će mu nakon svih ovih godina i hiljada odrađenih zadataka i potencijalno pogubnih situacija glave doći jedan bizaran porok.

Na to smo, međutim, već navikli. Nije ovo prvi puta da carinici duha, vazda u službi njenog veličanstva Gluposti, atakiraju na umjetnost zbog poroka kao što su alkohol i cigarete. Tako se, recimo, prije nekog vremena pojavila sasvim ozbiljna ideja da se iz svih filmova izrežu scene u kojima likovi uživaju u dimu cigarete. Baš onako kako je Staljin svojedobno retuširao stare fotografije Centralnog komiteta, mičući s njih lica onih koje je u međuvremenu dao likvidirati.

Što žele postići dežurni moralisti? Koji je njihov cilj? Zar oni stvarno misle da će netko zapalit cigaru i popit čašu vina tek kada vidi Bonda ili Vujisića? Ako je naglasak na odgojnom momentu i ako se ide za time da bi poroci poput alkohola i cigareta mogli kontraproduktivno djelovati na generacije pasivnih konzumenata, kako to da nitko od njih dosad nije zatražio zabranu knjiga i filmova u kojima neki od likova krade i ubija?? Ili će ipak biti da je riječ tek o oktroiranju "diktature zdravlja" koju kod nas već godinama prononsiraju kojekakvi letice i hebranzi i koja je, u svojoj suštini, tako bliska nacističkoj ideologiji.

Na kraju krajeva, ako odstranimo porok, što će od filma i teatra uopće ostati? Sjećate li se, recimo, velikog Bate Stojkovića koji je, glumeći šefa pivare u Havelovoj "Audijenciji", u ime umjetnosti i za umjetnost, ispijao desetak velikih piva na pozornici? Sjećate li se našeg Ljubomira Kerekeša koji je u izvrsnoj Radakovićevoj drami "Kaj sad?" znao za vrijeme predstave popušit kutiju stare stoše? Što ćemo s Bogartom, Brandom, Belmondom, Manojlovićem, Kvrgićem i Šovagovićima? Ništa kao umjetnost nije život sam.

U društvu u kojem je bolje biti lopov nego pušač, u kojem je bolje ubiti nego popiti gutljaj vina, ja palim cigaretu i dižem čašu, sjećajući se onih riječi znamenitog i za našu kulturu prevažnog Teofila Pančića: Ma, jebeš ove smerne i neporočne, nema tog fašizma koji se na njihovom zdravom duhu nije othranio i očeličio.