Ribarenje je u našem kraju stoljećima bilo izdašno vrelo gradskih prihoda. Obala za pecanje riba protezala se od Drave kod Ormoža, pa sve do granice nekadašnje Vojne Krajine i varaždinskog posjeda. Ribu su Varaždinci pecali i u Bednji, Plitvici i nekim drugim potocima, te u varoškim ribnjacima.
Stari varaždinski ribiči imali su neobičnu privilegiju jer su mogli pecati usred grada. Naime, ribnjacima se smatrala i dravska voda koja je protjecala unutar varoških opkopa. U tim varoškim grabama, na lokacijama gdje je kasnije podignuto parno i kačno kupalište, šetalište i gimnazija, bilo je mnogo najljepših i najfinijih riba.
Varoška općina je u 18. i 19. stoljeću davala ribolov u zakup, i to najčešće našim susjedima - Međimurcima. Oni bi redovito donosili ribu na varaždinsku tržnicu. Kasnije bi i građani uzimali u zakup varoški ribolov, a neki varošani još i točenje varoškog vina.
Poznato je da su u 19. stoljeću ugledniji varošani imali u zakupu ne samo varošku zemlju i lov, nego i ribolov. Treba znati da su pravi ribnjaci bili kod tzv. Stare struge i na varaždinskim livadama. Na svim službenim gozbama servirala se riba, pa i onda kad su one priređivane u vinogradima.
U sačuvanim varoškim računima spominju se izdaci za ribu pored izdataka za divljač i druge namirnice. Riba je uvijek moralo biti na varoškoj tržnici, pa i za vrijeme lovostaja. Građani su nekad najviše voljeli kupovali dravske glavatice, a ilirski poet Vladislav Vežić navodno je bio njihov oduševljeni konzumator.
Stari Varaždinci voljeli su osim riba i rakove kojih je bilo u izobilju u varaždinbreškim potočićima.
Više pročitajte u novom broju Varaždinskog tjednika.
Komentari